Piše: Ekrem Dupanović
Nekako se uvijek dogodi da dan nakon mog rođendana slijedi SVEM (Sarajevske večeri muzike). Kao da me moj prijatelj Ninoslav Verber, direktor SVEM-a, pusti da 9. maja uveče proslavim rođendan i onda me počasti sa par sjajnih koncerata.
Ove je godine dvadeset i peti jubilarni SVEM 10. maja otvorio Ivo Pogorelić veličanstvenim koncertom sa Sarajevskom filharmonijom. Prvi put sam sjedio u loži iz koje sam gledao Pogorelića s leđa. Moj je pogled tokom čitavog koncerta bio usmjeren ka njegovim rukama. Gledao sam kao hipnotisan te ruke dok su prebirale po tipkama klavira. Nevjerovatan doživljaj. Slušati muziku i gledati te ruke kako se spretno kreću po klaviru je nešto jedinstveno.
Drugo veče, u subotu, koncert Zorana Todorovića, glasovitog tenora iz Monaca. On je ovaj koncert nazvao “Putovanje” zato što nas je opernim arijama proveo kroz zemlje u kojima su nastale neke od najpopularnijih arija i filmskih melodija. Prvi put sam video bandoneon, malu harmoniku čudovitog zvuka na kojoj je virtuozno svirao Aleksandar Nikolić. Na sceni još bili Zoran Anić sa gitarom i Slobodan Gerić koji je svirao kontrabas. Mala, ali odabrana družina koja je oduševila sarajevsku publiku.
Ne pišem Dnevnik da bih iznosio svoje utiske sa koncerata umjetničke muzike. Niti sam kvalifikovan da pišem o muzici niti mi moj vokabular omogućava da izrazim sve svoje emocije. Slušajući muziku razmišljao sam o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti i o činjjenici da SVEM, i pored odličnog program i velikog interesa publike, nije imao nijednog sponzora. O tome je nešto govorio i pozorišni reditelj Dino Mustafić kojem je pripala čast da otvori 25. SVEM. Razgovarao sam u nekoliko navrata i sa Verberom koji je kazao da su slali ponude, ali da nije bilo interesa.
Sarajevske večeri muzike su odličan festival umjetničke muzike. Da bi bio uspješniji u finansijskom smislu, što se automatski odražava i na kvalitet programa, potrebno je ispuniti nekoliko uslova. Mi u Sarajevu nemamo dobre muzičke kritičare koji bi svojim autoritetom umjetničkoj muzici osigurali veći medijski prostor. Oni bi mogli popularizirati ovu vrstu muzike, odgojiti stalnu publiku koja bi Sarajevskoj filharmoniji i Sarajevskoj operi omogućili sigurniju egzistenciju. Druga stvar o kojoj bi se moralo voditi računa je promocija SVEM-a. Osim par plakata formata B2 i nekoliko medijskih izjava, nije urađeno ništa više. Pa i pored toga Pogorelić, Todorović i drugi umjetnici koji su nastupili na pozornicama SVEM-a u gradu morali su izazvati interes sponzora.
Biti dobar u onome što radite nije dovoljno. Dobar primjer koji to lijepo objašnjava je eksperiment što ga je januara 2007.godine izveo Washington Post kada je dogovorio sa jednim od najvećih violinista na svijetu Joshua Bellom da na Stradivariusovoj violini, vrijednoj 3,5 miliona dolara, svira najveća klasična dela Johanna Sebastiana Bacha i Franza Schuberta na jednoj od vašingtonskih metro stanica, jednostavno obučen sa bejzbol kapom na glavi.
Hiljade ljudi je prošlo pored njega tog jutra i malo ko je primijetio veličanstveno izvođenje virtuoza na violini. Pošto je ispred sebe imao šešir u koji su mu ljudi ubacivali novac, jedan od najboljih violinista svijeta je za 45 minutni koncert dobio samo 32.17 dolara, a od toga je 20 dolara dobio od jednog prolaznika koji ga je prepoznao. Samo nekoliko dana prije tog eksperimenta Bell je imao koncert u Boston’s Symphony Hall-u gdje je najjeftinija karta koštala 100 dolara. Ovaj eksperiment na najbolji način govori kako je moguće da i najveći talenat ostane totalno neprimijećen u kakofoniji svakodnevnog života, ako ljudi nisu svjesni ko je pred njima.
Tako je i sa sponzorima. Da bi ulagali u sponzorstvo, oni moraju dolaziti na koncerte. Dok ne budu i sami uživali u muzici, neće ulagati. Ove sam godine lično podijelio ulaznice nekolicini potencijalnih sponzora. Vidjet ćemo hoće li se iduće godine pojaviti na SVEM-u.
12. maj 2019.
