Piše: Ekrem Dupanović
U novembru 1995. godine u Daytonu je sklopljen Mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu kojim je okončan četverogodišnji rat. Sporazum je formalno potpisan sljedećeg mjeseca u Parizu. Rat je zaista zaustavljen u noći između 11. i 12. oktobra 1995.
U februaru 1996. je, u švicarskom Davosu, održan Svjetski ekonomski forum (World Economic Forum), konferencija na kojoj su se tradicionalno svake godine okupljali državnici, vladari finansijskih institucija i biznismeni. Bila je najavljena posebna sesija o BiH koju će voditi Richard Holbrooke, tvorac Dejtonskog mirovnog sporazuma. Odlučio sam otići u Davos kako bih pisao za Business Magazine, jer se glavna riječ trebala voditi o ekonomskoj obnovi ratom razrušene Bosne i Hercegovine. Da bih sebi obezbijedio povlašteni status, poslužio sam se malim lukavstvom. U februarskom broju Business Magazinea sam napisao tekst o Svjetskom ekonomskom forumu, najavio posebnu sesiju o Bosni i na naslovnoj strani objavio veliku fotografiju Klausa Schwaba, uglednog švicarskog odvjetnika, osnivača i predsjednika Foruma. Pošto broj još nije bio odštampan, napravio sam match print naslovne strane, uokvirio ga i DHL-om poslao Mustafi Bijediću, šefu naše misije pri Ujedinjenim nacijama u Ženevi. Od njega ga je uzela Luisa, naša saradnica iz Ženeve, i odnijela Schwabu u advokatsku kancelariju. Poslije toga me nazvala telefonom i kazala kako je bio oduševljen. To da je na naslovnoj strani bosanskohercegovačkog poslovnog magazina bilo mu je vrlo egzotično. Odmah je na zidu kancelarije jednu postojeću fotografiju zamijenio poklonom koji sam mu poslao.
Vedrana i ja smo iz Ljubljane kolima krenuli za Davos u zoru jer je trebalo stići do šest uveče na svečano otvaranje. Luisa me je htjela predstaviti Schwabu. Dan prije polaska kupili smo dva CD-a Vlade Kreslina, sjajnog slovenskog ompozitora, aranžera, pjevača i muzičara kojeg sam obožavao. Vlado Slovencima dođe nešto kao Đorđe Balašević ili Goran Bregović nama. Tako smo cijeli dan slušali Vladine pjesme.
U Davos smo stigli neposredno prije svečanog otvaranja. Luisa nas je sačekala i nije dala da odemo u hotel i presvučemo se kako ne bismo zakasnili. Na ulazu u Kongresni centar, Schwab je sa svojom suprugom dočekivao goste. Kada smo mi došli na red, Luisa nas je predstavila, Schwab se osmijehnuo i rekao supruzi da nastavi primati goste, a nas je poveo do šanka da popijemo po piće. Tu me je upoznao sa Ekmeleddinom Ihsanoǧluom, generalnim direktorom IRSICA, Instituta za njegovanje tradicije islamske kulture i umjetnosti, sa sjedištem u Istanbulu. (Na zadnjim predsjedničkim izborima u Turskoj, Ekmeleddin je bio protukandidat Erdoganu). Malo smo porazgovarali i vratili se u dvoranu. U Kongresnom centru se istovremeno održavalo nekoliko nacionalnih partyja. Vedrana i ja smo odlučili otići kod Slovenaca. Prvo na šta sam naišao bio je veliki šank za kojim je sjedio Vlado Kreslin sa svojim muzičarima. Iz usta mi se otelo: “Kud baš na tebe da naletim! Cijeli dan te slušam, popeo si mi se na vrh glave.” Vlado se nasmijao i pitao: “A koji si ti?” Predstavio sam se, zagrlili smo se i taj zagrljaj ne popušta do danas (u decembru smo bili zajedno na premijeri Bonovog filma Kiss for rthe Future u Cankarjevom domu, a kasnije i na večeri koju smo Vedrana i ja pripredili za naše prijatelje.). Postali smo veliki prijatelji. Kad smo u Ljubljani, odemo kod njega i Eve; kada su oni u Sarajevu, obavezno se družimo.
Ali, vratimo se u Davos. Nakon što smo se upoznali, Vlado me je pitao koja nam se pjesma najviše svidjela? “Spominčica”, odgovorio sam. Iako im pauza još nije bila gotova, Vlado je pozvao muzičare u dvoranu. Popeli su se na stage i Vlado je rekao: “Spominčicu smo već svirali, ali ćemo ponovo za naše prijatelje iz Sarajeva.” Svi su se okrenuli i pogledali u nas. Bilo mi je malo neugodno. Tu su bili premijer dr. Janez Drnovšek, članovi vlade i poslovni ljudi.
Od Slovenaca smo otišli malo do Poljaka. Vedrana je živjela osam godina u Varšavi; Poljska joj je u srcu. Oko pola noći smo konačno otišli do hotela. Na recepciji smo ponovo sreli Ekmeleddina Ihsanoǧlua sa suprugom. Pozvao nas je na čaj. Čim smo sjeli, pitao me je kako je u Bosni. “Nikako”, odgovorio sam. “Imamo mir, treba nam obnova, ali nemamo ni strategiju ni projekte obnove. Sada ćemo izgubiti tri godine dok to napravimo. Užas.” Sve vrijeme, Ekmeleddin me mirno posmatrao prebirući brojanicu u rukama. Kada sam završio, šutio je čitav minut i onda kazao: “Što si nervozan? Šta znače tri ili trideset godina u istoriji jednog naroda? Imate li djece?” “Imamo, dvoje”, odgovorio sam. “Koliko im je godina”, pitao je Ekmeleddin. “Kćerki 17, a sinu osam.” “Oni su sada važni, vas dvoje niste više nikome interesantni. Gradite Bosnu za njihovu budućnost.” Pili smo čaj oko sat vremena i otišli u sobu. Dugo nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o onome što mi je Ekmeleddin kazao.
Ujutro smo otišli po akreditacije, pa u Kongresni centar. Na ulazu gužva zbog sigurnosne kontrole. Kada sam prošao, hostesa mi je dala primjerak Central European Economic Reviewa, petnaestodnevnog izdanja londonskog Economista. Časopis je velikog formata. Preko cijele naslovne strane bila je fotografija vlažnog podruma u kojem je dominirala kolijevka sa dječakom bucmastih i jedrih obraza. Pored kolijevke je sjedila bosanska majka sa maramom na glavi. Iznad slike je bio krupan naslov: “Kakva je njegova budućnost?” Ispod slike pisao je odgovor na ovo pitanje: “Bosna kreće iz početka!” Ukočio sam se, nisam mogao da se pomaknem. Buljio sam u tu sliku. “Pomakni se, Ekica, ne mogu ljudi da prođu”, kazala mi je Vedrana. Okrenuo sam se prema njoj i pokazao joj naslovnicu. “Vedruš, ovo je ono što nam je Ekmeleddin sinoć govorio i zbog čega nisam mogao zaspati do zore.”
Tokom prijepodneva sreli smo Klausa Schwaba, koji nas je odveo u Press centar i rekao šefici Pressa da nama dvoma u svakoj situaciji izađe u susret. To će uskoro biti veoma važno. U predvečernjim satima stigla je bosanskohercegovačka delegacija predvođena premijerom dr. Harisom Silajdžićem. Bilo ih je skoro dvadeset. Rekao sam dr. Jadranku Prliću, ministru vanjskih poslova: “Doimate mi se kao đačka ekskurzija, toliko vas je.” Obradovao sam se kada sam ugledao Midhetu Kurspahić, urednicu televizijskog dnevnika BHTV-a. Izgledala je uspaničeno. Pitao sam je šta se događa. “Ostavili su mi kamermana napolju i ne daju mu da uđe. Šta sad da radim?” Znao sam u čemu je problem: Reuters je otkupio ekskluzivna prava za televizijska snimanja unutar Kongresnog centra. Prijepodne sam vidio kako novinar HTV-a izvodi članove hrvatske delegacije van da uzme izjave. Nijedna kamera ne može unutra osim Reutersove. Ostavio sam Vedranu da malo umiri Midhetu i otišao do šefice Press centra. Kad sam joj objasnio problem, otišla je do šefa obezbjeđenja i kazala da kamerman BHTV-a može ući. Midheta je uveče iz Reutersove režije poslala prvi izvještaj.
Sutradan naveče je došla do nas suznih očiju i kazala da joj Reuters, prije slanja drugog izvještaja, traži da plati četiri hiljade dolara za slanje oba priloga. Bila je van sebe: “Pa mene će ubiti na televiziji kad se vratim zbog ovih troškova.” Vedrana ju je odvela do šefice Press centra, a ova je bez riječi Reutersu potpisala račun i preuzela troškove na Svjetski ekonomski forum. Rekla im je da sve Midhetine račune narednih dana knjiže na Press centar.
Drugog dana Svjetskog ekonomskog foruma održana je zatvorena sesija o Bosni. Mogli su joj prisustvovati samo učesnici sa posebnim akreditacijama. U dobro obezbijeđenom Kongresnom centru postojao je i unutarnji krug osiguranja. U dvoranu, u kojoj se razgovaralo o budućnosti Bosne i Hercegovine, ni muha nije mogla ući. Ja sam bio jedini novinar koji je prisustvovao sastanku i to samo zahvaljujući tome što me je uveo Schwab lično. Unutra je bilo oko 50 ljudi. Delegacija BiH, Holbrooke, predsjednici i premijeri nekoliko zemalja, predstavnici Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske banke za obnovu i razvoj te vjerski lideri sve tri konfesije u Bosni i Hercegovini.
Sastanak je bio vrlo zanimljiv i za Bosnu i Hercegovinu koristan. Govorilo se o pomirenju među narodima koji su ratovali u Bosni, o uređenju države, o obnovi i učešću međunarodnih finansijskih institucija, o privatizaciji kompanija i javnih dobara. “Treba privatizirati sve, i šume i vode”, rekao je Tarik Shara, veliki biznismen iz Turske. Na to je dr. Prlić, ministar vanjskih poslova, duhovito primijetio: “Nema problema, privatizirat ćemo i vode. Mi smo mala vlada, svega osam ministara, i svi se možemo okupati u jednoj kadi.”
Pušenje nije bilo dozvoljeno u dvorani u kojoj se održavao sastanak. Za to je bila određena posebna soba. Izišao sam da zapalim. Kada sam otvorio vrata ugledao sam mađarskog predsjednika Árpáda Göncza. Izvinio sam se i pošao da izađem. “Ne, izvolite, sjednite”, pozvao me je. Upoznali smo se, dao sam mu svoju vizitkartu i malo porazgovarali, taman koliko je trajalo da ispušimo po dvije cigarete. Na rastanku mi je dao vizitku sa svojim imenom i na nju dopisao broj telefona. “Javite se svakako kada dođete u Budimpeštu da popijemo kafu. Na ovom broju ćete me sigurno dobiti.”
Kada sam nakon godinu dana sređivao vizitkarte, našao sam i Gönczovu. Gledao sam u broj telefona i pitao se da li bi mi se zaista javio mađarski predsjednik kad bih ga nazvao. Mogao sam saznati jedino ako okrenem broj. To sam i uradio. Javio se ljubazan ženski glas. Rekao sam da želim razgovarati sa predsjednikom Gönczom. “Samo trenutak, odmah ću vas spojiti, upravo se vratio sa sjednice Parlamenta.” Kao i svaki papak, ja sam prekinuo vezu. Nisam znao šta da kažem osim da sam provjeravao da li je tačno to što mi je rekao u Davosu.
Davos ću pamtiti i po tome što je tu, u vrijeme Svjetskog ekonomskog foruma, dr. Haris Silajdžić zvanično objavio da napušta SDA i da formira svoju stranku. On je u Davos pozvao nekoliko pristalica iz bosanskohercegovačkih diplomatskih predstavništava u Evropi i osnovao Stranku za BiH.
Iz Davosa sam otišao bogatiji za poznanstvo sa Ekmeleddinom Ihsanoǧluom koje je kasnije preraslo u prijateljstvo. Ekmeleddin je svjetski čovjek. Član je UN-ove komisije za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika, član je Unescove komisije, počasni je doktor nauka na nekoliko prestižnih svjetskih univerziteta. Pokrenuo je prvo obnovu Starog mosta u Mostaru, a onda i njegov upis na listu Unescove svjetske baštine. Često je dolazio u Sarajevo i Mostar i uvijek bi se javio; vidjeli bismo se svaki put. Tri godine je Vedranu i mene pozivao u Istanbul da budemo njegovi gosti u prvoj sedmici mjeseca ramazana, što je najveća čast koju vam može ukazati jedan musliman. Treće godine smo otišli. Bilo je to nezaboravno iskustvo. Upoznao sam mnogo važnih ljudi u Istanbulu. Kasnije je Ekmeleddin otišao u Džedu za generalnog sekretara Organizacije islamske saradnje. Nakon isteka mandata vratio se u Tursku, osnovao svoju stranku i uključio se u politički život. Sada se rjeđe čujemo i još rjeđe viđamo jer ima mnogo obaveza.