Piše: Ekrem Dupanović
Bio sam u Sarajevskoj vijećnici na obilježavanju 29. rođendana Muzeja Ars Aevi, jednog od najvećih muzeja savremene umjetnosti u regiji kojeg već sada zovu Goggenheim na Balkanu. Muzej ima veliku i vrijednu kolekciju u koju su svoje blago darivali mnogi muzeji, galerije i umjetnici iz cijeloga svijeta. Ima kolekciju, ali nema zgradu u kojoj bi ta kolekcija bila izložena javnosti. Zbog toga su radovi savremenih umjetnika iz kolekcije Ars Aevi privremeno izloženi na dva sprata Sarajevske vijećnice. Prije par noći u Sarajevskoj vijećnici sam svjedočio objavi da su sva imoinsko-pravna pitanja oko lokacije i svi problemi oko finnsiranja gradnje muzeja riješeni i da bi se polaganje kamena temeljca i pšočetak izgradnje mogli očekivati s počatka proljeća. El hamdoulilah!
Uglavnom se odazivam svakom pozivu ‘oca’ i direktora muzeja Ars Aevi, Envera Enje Hadžiomerspahića, velikog ljubitelja savremene umjetnosti i entuzijaste koji se, evo, 29 godina zalaže da Sarajevo dobije muzej savremene umjetnosti smješten u zgradu koju je projektovao planetarno relevantan italijaski arhitekta Renzo Piano, koji je Sarajevu već darivao pješački most Ars Aevi na rijeci Miljacki. Bio sam na do sada svim većim događajima od značaja za Muzej: potpisivanje deklaracije o izgradnji i još nekoliko deklaracija, rođendani, povremeno izlaganje najznačajnijih djela itd.
Ipak, najvažnija stvar koja se tiče mene i Muzeja Ars Aevi dogodila se prije 28 godina. Iz Sarajeva sam izašao 1993. godine i nastanio se u Ljubljani gdje su već bili Vedrana i djeca. Ambasador Bosne i Hercegovine je bio Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme Zimskih olimpijskih igara, moj jako dobar prijatelj još od vremena kada je prije 50 godina bio direktor marketinga i propagande Privredne banke Sarajevo, a ja producent u ekonomsko-propagandnom programu Radio Sarajeva. Uglješa će u jednom mandatu biti i predsjednik Udruženja ekonomskih propagandista Jugoslavije.
Helem, čim sam došao u Ljubljanu javio sam se Uglješi i upoznao ga sa mojom namjerom da sa porodicom ostanem u Ljubljani. Zamolio me je na prvom zajedničkom ručku da mu se nađem pri ruci kada mu iz Sarajeva dođu zadaci čije bi rješavanje više odgovaralo meni, ozbirom da sam prije rata mnogo vremena provodio u Ljubljani pa Sloveniju sa korisnim kontaktima imam u „malom prstu“. Naravno da sam prihvatio. Viđat ćemo se naredne dvije i po godine barem dva-tri puta sedmično, često smo izlazili na ručkove i večere razgovarajući o mnogim stvarima koje su se odnosile na Bosnu i Sarajevo zahvaćeno ratom. U to vrijeme predsjednik Slovenije je bio Milan Kučan, dugogodišnji Uglješin partijski kolega (Savez komunista Jugoslavije), tako da je naš ambasador bio u sjajnoj poziciji. Dok njegove kolege ambasadori u Njemačkoj, Francuskoj, Velikoj britaniji i još nekim važnim zemljama, nisu mogli dobaciti ni do drugog podsekretara u ministarstvu vanjskih poslova zemlje domaćina, Uglješa je šefa države mogao probuditi u tri sata ujutro i kazati: „Milane, izvini, ali imam problem…“ A to je bilo jako važno. Bosanci i Hercegovci još uvijek ne znaju ni blizu koliko nam je Slovenija, zahvaljujući prije svega Milanu Kučanu, pomogla u ratu za razliku od sadašnjeg premijera Janeza Janše koji je tada bio ministar odbrane Slovenije. On je na sve načine pokušavao spriječiti Kučana da pomogne Bosni, čak je neke Kučanove poteze javno objavljivao nastojeći da time nametne Sloveniji sankcije Ujedinjenih nacija i na taj način Kučanu „skine“ glavu. Doći će vrijeme kada će isteći zabrana objavljivanja dokumenata pa će istina o pomoći Slovenije izaći na svjetlo dana. Što bi mi Sarajlije kazali, Janša je mnogo kvaran čovjek.
Jednog dana Uglješa me je pozvao u Ambasadu i pokazao depešu iz Ministastva vanjskih poslova da u Ljubljanu dolazi Enjo Hadžiomerspahić, direktor Muzeja Ars Aevi u osnivanju i da želi posjetiti Galeriju savremene umjetnosti u Ljubljani te da mu se ta posjeta obezbijedi. Uglješa je bacio depešu ispred mene i kazao: „Završi ovo!“.
Otišao sam na sastanak sa direktoricom Galerije (jako mi je žao da sam zaboravio njeno ime), sjajna žena koja je odmah kazala da je ideja vrlo zanimljiva, da umjetnost ima posebnu ulogu kada je teško (a Bosni je tada bilo najteže) i kako će vrlo rado primiti gospodina koji dolazi iz Sarajeva. Na rastanku sam joj, onako u šali dobacio: „Nadam se da moj prijatelj neće otići praznih ruku.“ „Seveda da ne bo!“ (Naravno da neće!) odgovorila je.
Kada je Enjo došao u Ljubljanu, na sastanak je, osim nas, išao i Uglješa koji j svojim prisustvom želio podržati Enju i dati značaj ideji Ars Aevi. Sastanak je bio odličan. Enjo je dobio prve radove za fundus budućeg muzeja savremene umjetnosti. Bio sam ponosan da sam tome doprinijeo svojim prvim sastankom sa direktoricom galerije.
Sad smo se u Vijećnici Enjo i ja prisjetili tog događaja.
O saremenoj umjetnosti ćemo i sutra na protalu Media Marketing kroz razgovor sa Anom Simonoić Zelenović, direktoricom Galerije savemene umetnosti Novembar u Beogradu.
Danas u seiji Ovo je bila njihova godina pišem o pjenušcu Untouched by Light za koji je ideju dala agencija Bruketa&Žinić&Grey, a proizvela ge i plasirala na svjetsko tržište vinarija Radgonske Gorice (Slovenija). Pratili smo tokom cijele godine sva dešavanja oko ovog pjenušca i bilježili uspjehe koje je postigao. I svaki put kad bih objavio vijest o nekoj od svjetskih nagrada, kod mene je raslo ubjeđenje da je riječ o zaista genijalnom proizvodu. Ne samo po nagradama koje je osvojio, već i po samoj ideji koja je prije šest godina iz komunikacijske agencije stigla na sto klijenta. Od te ideje agencije Bruketa&Žinić&Grey je sve krenulo. Komunikacijske ideje ulaze u novi period svog rasta i razvoja. Pojavljuju se ne kada su skladišta napunjena novim proizvodom i treba kreirati kampanju da proizvod krene na tržište, nego kad proizvođač tek dobije ideju za novi proizvod i pozove agenciju da sarađuje na njegovom razvoju svo vrijeme. A može ia tada kad se ideja o proizvodu nalazi u glavama agencijskih ljudi, a proizvođač o njemu nije ni razmišljao, kao što je to bio slučaj sa pjenušcem Untouched by Light.
Počeo sam Dnevnik sa pjenušcem pa je red da ga sa njim i završim. U petak mi je od Alide Žorž Miketek (Nielsen) stigao paket sa šest boca šampanjca Tomac Diplomat kojeg proizvodi Vinogradarstvo i vinarstvo obitelj Tomac. Jako sam se obradovao ovom vrijednom poklonu koji predstavlja šlag na tortu naše sjajne saradnje sa Nielsenom prethodnih par godina. Iduća će godina biti još uzbudljivija obzirom da Nielsen počinje mjeriti posjećenost internet medija, a njih je nekoliko desetina puta više od televizija čiju je gledanost Nielsen jedino do sada mjerio.
Sarajevo, 27. decembar 2021. godine
Napomena: Za naslov Dnevnika posudio sam citat koji je bio izložen na panou u Sarajevskoj vijećnici. Zaboravio sam ime autora.
