Piše: Ekrem Dupanović
Ozren Kebo je moj drug. Jedan je od najboljih, ako ne i najbolji novinar u BiH danas. I ne samo novinar. Izvrstan je pisac, napisao je par knjiga koje svako malo uzmem u ruke kao bih nešto naučio. Svaka kafa ili ručak sa Ozrenom su za mene inspiracija. Tako smo prije par dana pili kafu kad mi je govorio o novom formatu svojih kolumni na portalu kojeg uređuje (wwwe.analiziraj.ba). Kaže da svaka kolumna sadrži tri kratke priče. Poslao mi je jednu da vidim kako to izgleda. Super je! Tri priče u jednoj pisane laganim i jednostavnim jezikom. Danas nije problem napisati tekst koji niko neće razumjeti, znanje je napisati tekst koji svako razumije i gušt mu je čitati.
Jedan od mojih najvećih problema u životu je što se lako palim na dobre ideje. Tako je i sada. Kad sam se rastao sa Ozrenom počeo sam razmišljati zašto i ja ne bih pisao Dnevnik jednog metuzalema po uzoru na Ozrenove kolumne? Tri kratke priče u jednom Dnevniku. Ne razmišljajući mogu li ja to, znam li, imam li kuveta (snage) i vremena uz sijaset drugih stvari koje svakog dana imam na “meniju”, odlučio sam da pokušam. Materijala ima, tema ima, nedostaje samo vremena. Dan ipak traje samo 24 sata, a moj dnevni radni kapacitet je maksimum deset sati. Od tih deset sati, osam je punog kapaciteta, a dva su tako-tako. Ipak za moje 73 godine nije loše. Vrijeme je važno i kada hoćete pisati kratko. Za kratke priče treba vremena. Hemingvej je na kraju pisma jednom prijatelju napisao: “Oprosti, pismo je podugačko, nisam imao vremena da ti napišem kraće”. Iskusni govornici troše sat vrenmena za pisanje jednog minuta govora.
Ovaj moj prvi Dnevnik će biti dugačak, predugačak. Jednostavno nemam vremena za kraći. Kako bude vrijeme odmicalo, ako budete željeli da čitate moje dnevnike, odvajat ću više vremena za njih, moje će priče biti sve kraće i čitljivije. Samo se malo strpite.
Slijede prve tri priče. Jako me zanima kako vam se čini ovo moje pisanje. Ako vam nije teško pošaljite mail na ekrem@media-marketing.com. Bit ću vam jako zahvalan.
Priča prva: BalCannes se vratio kući
Prije dvadesetak dana smo objavili vijest kako je na Weekend Media Festivalu objavljeno da su otvorene prijave za ovogodišnji BalCannes. Da je to učinjeno na Weekendu meni govori da se BalCannes vratio kući jer Weekend jeste njegova kuća, na Wikendu je sve počelo.
Prije 15 – 16 godina Slaven Fischer, direktor agencije BBDO Zagreb i tada predsjednik HURA-e, pozvao me da na Weekend Media Festivalu pokažem najkreativnije radove i kampanje bosanskohercegovačkih agencija. Bili su pozvani i predstavnici drugih država Adriatic regije. Poslije prezentacija Slaven nas je pozvao na kafu i krenula je priča na osnovu koje sam Slavena upitao da li to HURA želi organizirati regionalni festival kreativnosti. Odgovorio mi je potvrdno. Pronašao sam Tomislava Ricova i pitao ga da li se tako nešto može organizirati u okviru Weekenda? Odgovorio je da može ali pod uslovom da nije takmičarskog, već revijalnog karaktera. Nije želio na Weekendu nikakvo takmičenje.
Nedugo nakon toga otišao sam u Budvu na festival kojeg je organizirao moj prijatelj Velibor Zolak. Pomogao sam mu da okupi tadašnju regionalnu kreativnu elitu. Ne mogu sad tačno da se sjetim naziva festivala, ali je bio dosta rogobatan i nekreativan pa sam na kraju pozvao sve predavače da skontamo nešto bolje, kreativnije, upečatljivije, organizirao sam Brainstormnig. Bojan (Hadžihaliović, Fabrika Sarajevo) je predložio da se zove BalCannes, da bude naš balkanski Cannes. Tome se usprotivio Davor Bruketa rekavši da Hrvati i Slovenci neće na takav festival slati svoje radove jer se ne smatraju balkancima. Bio je dosta uvjerljiv tako da smo brzo odustali i krenuli sa drugim prijedlozima. Davor je izašao iz dvorane, nazvao Damira Ciglara koji je u međuvremenu izabran za predsjednika HURA-e i rekao mu “da će se ‘ono’ u Rovinju zvati BalCannes”. Tako je naš regionalni festival nastao na ideji jednog, a dobio ime po ideji drugog Bosanca.
Priča druga: Ricardo Muti ponovo u Sarajevu
Sutra uveče (sada već večeras11. oktobra jer je ponoć prošla), u Sarajevu će biti održan koncert Sarajevske filharmonije kojim će dirigovati Ricardo Muti, dirigent Milanske Scale i osnivač Ravenna festivala. Bit će to rođendanski koncert povodom stotog rođendana Sarajevske filharmonije.
U Narodnom pozorištu održana je generalna proba. Imao sam privilegiju da joj prisustvujem. Pratiti generalnu probu je nešto sasvim drugo nego koncert. OK. Koncert je mnogo ozbiljniji događaj. Svi su lijepo obučeni, frakovi, leptir mašne, duge crne haljine, muha se ne čuje. Probu krasi opuštenija atmosfera, sve je nekako neformalno, dirigent je raspoložen, zanimljiva je njegova komunikacija sa muzičarima, duhovit je, muzičari se smiju, ponavljaju se najvažnije (a to su u pravilu i najteže dionice za izvođenje). I uz sve to, dirigent je ipak prilično strog. Bio sam jednom na generalnoj probi maestra Uroša Lajovica noć uoči koncerta kad je usred probe drugoj violinistici rekao: “Molim Va da sutra prijepodne odete kod zubara i popravite gornju dvojku desno”. Jedan muzičar je poslije probe, na večeri užeg kruga kojoj sam ja bio domaćin, od Uroša uzeo dirigentski štap, gleda ga pa reče “Manjeg štapa, a veće hladovine u životu nisam vidio.”
Puna tri sata generalne probe Ricarda Mutija sam pravo uživao. Pola mene je bilo na generalnoj proba, a druga polovina 650 kilometara dalje u Portorožu gdje se odvijala svečana dodjela nagrada Golden Drum Festivala. Imam privilegiju da saznam rezultate svakog festivala nekoliko sati prije dodjele nagrada. Dok su Vesna (Beganović), Haris (Mujanović) i ostatak ekipe grizli nokte iščekujući rezultate, ja sam znao da je Via Media osvojila dva srebra i jednu bronzu i da je proglašena Agencijom godine u Adriatic regiji. Ne sjećam se da je ijedna agencija iz regije ostvarila ovakav uspjeh, a o Bosni i Hercegovini da ne govirmo. Ovaj uspjeh nije važan samo za ovu godinu, ovo mi se doima kao nagovještaj nove ere kreativnosti bosanskohercegovačkog oglašavanja jer sve što je Via Media uradila u prethodne dvije-tri godine to jeste. Tačno za dvije sedmice je “naš” No Limit Festival na kojem bi Via Media mogla ponoviti uspjeh sa Golden Druma.
I dok sam slušao Sarajevsku filharmoniju i gledao Ricarda Mutija kako uživa dirigujući, misli su mi odlutale u Portorož, do Vesne Beganović koja je iščekivala objavu rezultata. Sjetio sam se sarajevskog koncerta Ricarda Mutija 2009. godine i Vesne kada je Via Media za svog klijenta, Evropsku uniju, organizovala taj koncert.
Moram se vratiti 14 godina unazad. Ne prekidajte sa čitanjem, sad dolazi ono najzanimljivije.
U Opatiji, na festivalu FESTO, iz kojeg su kasnije nastali Dani komunikacija, pio sam sa Vesnom kafu. Pričala mi je kako Via Media radi na nekoliko vrlo zanimljivih projekata, ali da im je trenutno najveći izazov koncert Milanske Scale u Zetri pod pokroviteljsatvom Evropske unije. Riccardo Muti je odlučio koncert Scale te godine iz Ravene preseliti u Sarajevo. Realizacija ovog zahtjevnog i složenog projekta dodijeljena je Via Mediji. Par dana prije naše “opatijske kafe”, Via Medija je dodatno dobila zadatak da poslije koncerta organizira vinski party za 250 VIP gostiju, ali da za to nema dodatnog budžeta već da treba od ugovorenog iznosa za cijeli projekat „uštinuti“ troškove partyja. „Ma preživjet ćemo, ali sada dio dobiti trebamo potrošiti na party,“ kazala je Vesna.
Pozvao sam je da pređemo za drugi sto gdje je sjedio Svetozar Janevski, vlasnik vinarije Tikveš, najveće na Balkanu. Prije nego je kupio vinariju Sveto je bio vlasnik punionica Heinekena i Coca-Cole u Makedoniji. Predstavio sam Vesnu Sveti i rekao joj da mu sve fino ispriča. Nakon što mu je Vesna kazala sve o koncertu i partyju, Sveto je rekao: „Zbog restriktivne politike vaše vlade u pogledu uvoza vina, mi još uvijek ne izvozimo vino u Bosnu tako da tamo nemamo skladište iz kojeg bismo mogli uzeti vino za party. Riješit ćemo to ovako. Poslat ćemo svoj kombi sa vinom iz Kavadaraca i platit ćemo sve troškove transporta i carinjenja. Imam samo jedan uslov – da vino služe ‘moji’ konobari i sommelieri.“ Sveto zapisa datum koncerta i priča se završi. Vesna je bila prezadovoljna, a ja sam bio impresioniran jednostavnošću tako velikog gazde. Valjda su veliki ljudi uspješni zato što su jednostavni.
Tri dana prije koncerta zove Vesna: „Ekreme, onaj se ‘tvoj’ Makedonac više nikada nije javio. Možda je odustao ili je zaboravio.“ Rekao sam da se ne brine jer ćemo, u slučaju da vino iz Tikveša ne stigne, kupiti stotinjak boca u Mercatoru, iznajmiti konobare i tako spasiti situaciju. Onoga dana kada je vino trebalo stići, javlja se Vesna veselim glasom: “Sve je OK; Stiglo je vino, stigli su konobari i sommelieri.” Party je bio savršen. Nisam bio, ali smo Vedrana i ja svejedno imali savršeno veče poslije koncerta. Na izlazu iz Zetre smo sreli naše prijatelje Dubravku i Đelu Jusić i odveli ih na Baščaršiju gdje smo ostali do ‘sitnih’ sati. Kaže Dubravka: “Danas poslije ručka u Dubrovniku Đelo reče: Dube, ‘ajde, idemo u Sarajevo na Milansku Scalu i Mutija”.
Ova je veče (10. oktobra 2023.) bila puna gotovo nevjerovatnih stvari. Jedna od njih je da kada sam iz Narodnog pozorišta poslije probe izišao na službeni ulaz/izlaz, prisjećajući se Đele i Dubravke, prvo što sam vidio bio je gigantski bilbord na suprotnoj obali Miljacke koji poziva na Dubrovačke Zimske Igre početkom decembra.
Kada sam prije godinu dana, na prvoj Woman.Comm konferenciji, Aleksandri Dilevskoj (Publicis Makedonija, Hrvatska i Adriatic) pomenuo Svetozara Janevskog, rekla mi je da ga je francuski predsjednik Macron upravo tih dana odlikovao, postao je Vitez Legije časti, nosioc najvećeg odlikovanja francuske države.
Bio sam Svetin gost na tvrđavi Kastel u Banjaluci kada je Tikveš slavio 120. rođendan i dva puta u Kavadarcima na proslavi mladog vina.
Ljudi kao Sveto se ne sreću tako često i zato ih treba spomenuti kad god se za to ukaže prilika.
Priča tzreća: Sejo (Alihodžić) je izgubio svoju zadnju utrku
Ovih smo dana na sarajevskom groblju Bare ispratili Seada Alihodžića, jednog od najuspješnijih jugoslovenskih automobilista ikad. Bio je višegodišnji državni prvak u brzinskom i rely automobilizmu. U Sarajevu bismo kazali – čovjek bez mane i straha.
Veći dio njegove automobilističke karijere smo sarađivali. Vodio sam njegov marketing. Gotovo svakog dana smo se družili. Posebno naveče u najpoznatijem (i najboljem) sarajevskom kafiću Stari sat kojeg je držao njegov brat Neđo.
Sjećam se svih trka. Karijeru je završio u Nord Hemptonu (Engleska) gdje je doživio tešku nesreću. Htio je voziti Formulu 1, a da bi se kvalifikovao morao je biti među deset najboljih u evropskom šampionatu Formule 2. U saradnji sa Tvornicom automobila Sarajevo (TAS Volkswagen), koja je bila njegov glavni sponzor, obezbijedili smo budžet, menadžera koji je bio Britanac, automobile, sve što je trebalo. Savjetovano mu je da prve godine promatra šta se oko njega dešava, da stiče iskstvo takmičenja u formuli, a da se naredne sezonu-dvije pokuša plasirati mđu deset najboljih. Međutim, Seji ti savjeti nisu značili ništa. Prvu je trku završio sedmi, drugu peti, a na trećoj je bio četvrti kada je na stazi naletio na “vodeni jastuk” od kiše i izletio sa staze. Bolid je probio dvije zaštitne ograde, treću je tako zategao da su se dva stuba sastavila iznad njegove glave. Doživio je težak potres mozga, kaciga mu je bila nalik zgužvanoj kutiji cigara. Bio sam u Budvi na godišnjem sastanku marketinga Jugoslovenske radio-televizije kada se to dogodilo. Vedrana me nazvala i kazala šta se desilo te da se odmah vratim u Sarajevo jer mi je za sutra kupila avionsku kartu za London. Posjetio sam ga u bolnici. Bio je bez ijedne ogrebotine, ali se ničega nije sjećao. Totalna amnezija. Više nikada nije sjeo za volan bolida.
Sjećam se mnogih događaja iz njegove karijere, ali jedan nikada neću zaboraviti.
U okviru jugoslovenskog reli šampionata, na dionici koja je prelazila preko Tare, vožen je brdsko-brzinski ispit. Jednog vikenda Sejo je odluio da ode na Taru i cijeli dan vozi stazu brzinskog dijela trke. Od jutra do mraka gore-dole, što brže. Vozio je VW bubu. Htio je što više opteretiti auto kako bi na trci “buba letila”. Pozvao je Vedranu i mene da na treningu sjedimo na zadnjim sjedištima radi opterećenja. Bilo je nevjerovatno. Ja sam uživao, Vedrana samo što dušu nije ispustila. Kada smo se po ko zna koji put spustili niz Taru, Sejo je, da se što prije okrene i krene ponovo uz planinu, potegao ručnu kočnicu i tako okrenuo auto. Iza krivine se tog trenutka pojavio policijski Golf koji je, da bi izbjegao sudar, lijevim točkovima malo sišao s ceste i odmah krenuo za nama. Koliko god je Sejo bio bolji vozač i njegova buba fabrički “frizirana”, Golf je ipak bio brži, a i inat policajca da ga stigne velik. Kada je video da neće pobjeći, Sejo je rekao suvozaču Memi da se zamijene za volanom. U punoj brzini vozeći kroz krivine Memo je sjeo u njegovo krilo i uzeo volan u ruke dok se Sejo izvukao i prešao na njegovo sjedište. Vedrana i ja smo se pridigli kako policija ne bi vidjela tu zamjenu. Taman kada je sve bilo gotovo, pretekli su nas i zaustavili. Jedan je policajac otvorio vrata auta, uhvatio Memu za prsa i urliknuo: “Konju jedan, zamalo me nisi ubio, a ostalo mi je još samo malo do penzije.” U strahu Memo je promucao “Nisam ja…” a Sejo ga prekide: “Jesi, jesi, još ti ja fino govorim da paziš kako voziš jer možeš nekoga ubiti.”
Policajci su kasnije prepoznali Seju i sve se na kraju završilo jednim dobrim planinskim ručkom.
I tako se završi prvi Dnevnik Jednog metuzalema po urneku kojeg sam uzeo od moga druga Ozrena Kebe.
