Piše: Ekrem Dupanović
Počeo sam na radiju Sarajevo 202 1970. godine, odmah nakon završetka srednje elektro-tehničke škole. Bio je to novi program, u okviru Radio-Sarajeva, namijenjen mladoj urbanoj raji. Znao sam da sam totalni anti talenat za struju. To dokazuje i činjenica da su prosječnom učeniku trebale četiri godine da završi školu, a meni je trebalo pet. I sve što sam naučio jeste da je struja opasna i da se sa njom ne treba zaje******. Kad sam doneo kući diplomu o završenoj srednjoj školi doneo sam i tablu sa automatskim osiguračima koju sam kupio i ugradio.
Otišao sam na Radio-Sarajevo da se zaposlim kao da sam krenuo u samoposlugu. Na recepciji sam kazao da želim razgovarati sa Antom Štrelovim, urednikom programa Sarajevo 202. Dobio sam ga na telefon, pitao me je šta želim te šta bih ja to radio, rekao sam mu, tražio je od portira da me pusti do njega, ali kako nisam imao ličnu kartu to nije bilo moguće. Pošto ja nisam mogao do njega, a očito ga je zainteresovalo to šta sam rekao da bih radio, Ante je sišao dole i otišli smo u olbižnju kafanu. Ante, kao kvalifikovani pijanac i ja, tek završeni srednjoškolac. Ispričali smo se, popili po desetak loza i rastali se uz dogovor da ću ja doći sutra na posao i ponijeti ličnu kartu.
Tako je počelo.
Prvih godinu dana sam bio odličan. Čak sam tri puta dobio i nagradu koju je svakog mjeseca dodjeljivao glavni urednik Muhamed Nuhić. Tri mjesečne nagrade u jednoj godini nije niko dobio pa je po radiju krenula priča da mi je Muhamed dajdža pa mi daje nagrade.
Godinu dana kasnije dogodit će se lopovluk u ekonomsko-propagandnom programu Radio Sarajeva (ESPO). Pokradeni su satovi iz Darwilove nagradne igre što je bio snažan udarac na obraz Radio-Sarajeva. Hitno je smijenjen šef ESPO-a i na njegovo mjesto doveden sportski novinar Mirko Kamenjašević, jedan od najboljih ljudi koje sam u životu upoznao. Nakon mjesec dana rekao je direktoru Faiku Dizdareviću da će srediti stanje u redakciji, ali da mu pošalje nekog mlađeg koji zna i hoće da radi. To je bio povod da me direktor pozove na kafu. Rekao mi je: „Odličan si, znaš i voliš da radiš, ali moraš znati da se na Radio-Sarajevu sa srednjom školom nikada nećeš zaposliti, a koliko radiš ti nikada nećeš imati vremena da studiraš. Ja ti sad pružam životnu šansu. Idi u ESPO program, a ja ću danas dati da ti se otvori radnička knjižica i da budeš primljen u stalni radni odnos.“ Tako je i bilo. Ja sam otišao kod Mirka, a Faik je zatražio od radničkog savjeta da me mimo procedure prime u stalni radni odnos.
Iako sam već godinu dana po cijele dane provodio u maloj zgradi Radio-Sarajeva koja je imala samo tri sprata, nisam uppoznao Mirka Kemenjaševića. Hodnici su bili uski i kada bi njima išle novinarske zvijezde, mi mlađi smo se morali sklanjati u stranu. Kada sam došao u ESPO program, predstavio sam se, a Mirko reče: „Ti mene zovi Vojvodo, ja ću tebe zvati Begom, a obadvojica znamo u kojim smo go*****“
Tako je počelo 15 najljepših godina mog života. Ostvario sam sve što sam želio. Putovao sam po cijelom svijetu, dva puta sam obletio kuglu zemaljsku, jedini sam Sarajlija koji je, radeći seriju emisija „Svi zimski olimpijski gradovi“, obišao sve gradove koji su prije Sarajeva organizovali Zimske olimpijske igre, išao sam dvije sezone na sve trke Svjetskog kupa u skijanju, u Calgaryju sam organizovao izložbu Sarajeva na Zimskim igrama 1988, kada je Zdravko Čolić u Luksemburgu na Evroviziji pjevao Gori vatra bio sam tamo da ga podržim, bio sam u Vatikanu na audijenciji kod Pape kada je primio delegaciju FIFA-e i zemalja učesnica da bi blagoslovio svjetsko prvenstvo u nogometu Italija 1990….. Bivšom Jugoslavijom sam špartao uzduž i poprijeko.
Veći dio svakog mjeseca sam provodio na točkovima ili u avionu. Radio sam posao koji sam voli. A moj posao je bio da prodajem oglašivačima i agencijama komercijalne minute i emisije Radio-Sarajeva. Samo što ja njima nisam prodavao potrebu Radio-Sarajeva za novcem, već njihovu potrebu da se oglašavaju u našem programu, prodavao sam im ideje. Prije nego što bih otišao na sastanak sa potencijalnim klijentom napravio bih analizu naše pozicije i odlazio sam na sastanak samo onda kada sam bio siguran da je klijent za saradnju zainteresovan najmanje onoliko koliko i ja.. Ako toga ne bi bilo, ja bih odustajao. I kada bi se klijent sam obratio da naruči neku kampanju, ako u njoj nije bilo ideje i nije imala smisla ja bih to rekao, predlžio bih da sačekamo bolju priliku (proizvod ili uslugu). Nisam želio da bez veze bacaju novce.
Danas su problem i marketinške agencije. Radio, u odnosu na TV, ima niske cijene oglašavanja što agencijama donosi malu medijsku proviziju i zato ga izbjegavaju.
Iako nema sliku, radio je najvizuelniji medij koji postoji. Kada slušate radio uvijek zamišljate voditelja, studio, događaj koji se prenosi. Kada gledate televiziju, slika vam odvuče pažnju, tako da onome što čujete posvjećujete manje vremena, pa čak ponekad i ne znate šta ste čuli.
U BiH danas ima preko 140 radio stanica i sve one životare. Ljudi zaposleni u njihovim marketing odjelima ne znaju raditi svoj posao. Njima su u glavi samo novci od prodaje komercijalnih sekundi. Ne primjećujem da se vode idejama, da su spremni i sposobni za veće podvige. Recimo, kada bi jedna privatna radio stanica počela prenositi trke Svjetskog kupa u skijanju. Sarajevo je zimski olimpijski grad i ima sve rezone da promovira skijanje između ostalog i tako što će prenositi Svjetski kup. Elvedina Muzaferija je ove sezone već ostvarila dva-tri istorijska rezultata za bh. skijanje. Da bi postala svjetski as moramo postaviti infrastrukturu, moramo izgraditi eko sistem na koji će se ona nasloniti kako bi imala vrhunske uvjete, što uključuje i vrhunske sponzore. Elvedina neće moći sama, moramo joj pomoći. U vrijeme dok smo mi na Radio-Sarajevu prenosili Svjetski kup to je bio prilično skup poduhvat. Morali smo plaćati repoprterska mjesta u ciljnoj areni (kabine), plaćati zakup telefonski linija itd. Danas uzmeš mobitel u ruke, preko Vibera nazoveš studio i besplatno prenosiš. Da li je problem? Nije! Pa zašto to niko ne radi? Nikome nije palo na pamet. Sve su privatne radio stanice u BiH iste, sve je ravno k’o Dunav. Radio stanica koja bi pratila trke Svjetskog kupa i Elvedinu Muzaferiju bi odskočila izna svih, privukla bi veliki broj sponzora i vrlo brzo postala dominantna na merketinčkom tržištu u BiH i šre. Isto tako treba pratiti i Lanu Pudar.
Treba htjeti, treba smjeti!
Svim uposlenicima na radio stanicama širom svijeta želim sretan Svjetski dan radija i da nam radio poživi još dugo.
Ako sam ovim tekstom zainteresirao nekog na radiju da me pozove i zaposli pod stare dane – tu sam. ekrem@media-marketing.com