Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Danas smo objavili vanrednu vijest o spotu Sarajevske pivare za vodu Lejla. Na društvenim mrežama je bilo mnogo komentara saglasnosti sa našim stavom da je spot podvaljen klijentu. Iako smo objavom ove vijesti oborili sve rekorde posjećenosti portala u ovoj godini, nisam sretan zbog toga. U šest godina, koliko portal izlazi svakog dana, objavili smo toliko dobrih i pozitivnih vijesti koje su pošle gotovo nezapaženo. Ali, ako imamo incidentan naslov, svi potrče da čitaju.
Ja sam prijatelj Sarajevske pivare. Dokazao sam to mnogo puta. Možda najviše prije petnaestak i više godina kada u montiranoj političkoj igri poreska uprava i finansijska policija mjesecima nisu izlazili iz Pivare. Niko od medija tada nije htio objaviti da se radi o politički motiviranoj akciji. Nisu smjeli jer ih je država finansirala. Otišao sam, zajedno sa Zdenkom Mihajlovićem, izvršnim direktorom Market Banke, kod gospodina Brankovića, direktora Pivare i obavijestio ga da ga želimo nominirati za Menadžera godine u projektu Business Magazina kojeg sam tad izdavao i uređivao. Bio je prisutan i gospodin Hilmo Selimović, vlasnik Sarajevske pivare. Pitali su me: „Smiješ li?“. Odgovorio sam da smijem. Znao sam da Pivara uspješno posluje i plašio sam se da je političari ne unište kao što su uništili mnoge dobre kompanije. Poreska i finansijska policija, naravno, nisu našle ništa nezakonito.
Imam jednu osobinu koja se mnogima ne dopada, a to je da prijateljima govorim istinu kada pogriješe zato što mi je stalo do njih. Do koga mi nije stalo, ne reagujem. Zato smo juče objavili ovu vijest. Stalo mi je da Sarajevska pivara nastavi i dalje uspješan rast i ne mogu ostati nijem kada joj neko ovako podvaljuje. Sve je kod vode Lejla kopija. Lejla, voda ljubavi i Jana, voda s porukom ljubavi. Ista boja brenda – magenta. Spot potpuno isti. Zašto? Da se jeftinije prođe. Kako je rekao Onazis? Nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari. Tako bi trebao razmišljati i menadžment Sarajevske pivare. Pored toliko dobrih agencija i kreativaca, oni za produkciju spota angažuju ljude koji naprave copy paste.
U svoj ovoj gužvi, dobio sam i tri ponude na osnovu mog jučerašnjeg dnevnika. Javila su se tri potencijalna investitora za pokretanje portala u Dubaiu. Gotovo da ne mogu povjerovati da je moj jučerašnji komentar (da ne kažem zajebancija), izazvao ovakve reakcije. Za mene gotovo nijedna ponuda nije prihvatljiva. Sa jednim od njih ne bih sarađivao ni za kakve pare. Drugi je neozbiljan i ne vjerujem mu. Treći mi je odmah ponudio da mi plati troškove puta i boravka u Dubaiu 15 dana da istražim medijsku scenu i vidim ima li prostora za nas. Ne mogu prihvatiti ni ovu ponudu. Odakle meni 15 dana vremena da istražujem tržište? Iako bih to rado učinio, jer mislim da agencije iz naše regije imaju fantastične šanse da uspiju na ovom tržištu. Možda bismo im mogli pomoći. Možemo i odavde. Imam nekoliko izvora u Dubaiu preko kojih mogu doći do mail adresa komunikacijske industrije UAE i susjednih zemalja čijim se advertisingom rukovodi iz Dubaia. Mogli bismo početi da im šaljemo naš newsletter koji izlazi na engleskom jeziku. Kroz dobre kampanje na portalu bismo odlično promovirali kreativnost naših agencija. Još samo da nam počnu slati svoje kampanje. I dalje do njih dolazimo kao da im vadimo zdrave zube.
Sinoć sam razgovarao sa Asjom. Ona je za Dubai. Vedrana ništa ne bi imala protiv jer je sigurna da bi brzo našla posao u nekom kozmetičkom salonu nakon 36 godina uspješnog vođenja vlastitog salona u Sarajevu. Vjerovatno bi i Filip prihvatio (u Holandiji je pa nisam mogao sa njim razgovarati). Jedini problem sam ja, kao i uvijek. Sjećam se jednog intervjua kojeg je Emir Kusturica dao nakon što je za film Otac na službenom putu osvojio Zlatnu palmu u Kanu. Pita ga novinar zašto se ne odazove na velike ponude koje je dobio iz Amerike. Kusturica je odgovorio: „Kad u Sarajevu sretnem čovjeka kojem je kravata otišla u lijevu stranu, ja znam zašto mu se to dogodilo. U Americi ne bih znao.“ Tako je i sa mnom iako ja, hvala bogu, nisam Emir Kusturica. Kad sretnem Bojana, Davora, Aljošu, Damira i vidim njihovo trenutno raspoloženje, ja znam zašto je to tako. Ali kad bih sreo Arapina u Dubaiu, o njemu nemam pojma. Tako je to. Možda je vrijeme da se i ja počnem mijenjati? Nikada nije kasno.
Sutra pijem kafu sa Adnanom i Amirom pa ću i sa njima razgovarati.
Srijeda, 7. septembar 2017.