Piše: Ekrem Dupanović
Prošlo je mjesec dana kako nisam pisao Dnevnik. U prvoj rečenici zadnjeg Dnevnika sam objasnio da ga nisam pisao tri mjeseca jer nemam vremena za pisanje. Onda sam se zamislio i pitao sam sebe gdje mi odlazi vrijeme i kako nemam vremena za pisanje ako radim u prosjeku 10-12 sati dnevno. Nije problem u tolikoj količini rada. Ako je istina što kažu da, ako radiš ono što voliš, ti zapravo ništa ne radiš, ispada da se ja svih ovih 50 godina samo zajebavam i ljenčarim. Problem je u tome da ja što više radim to više kasnim, lista poslova koje trebam završiti samo raste. I još nešto, možda i gore od te to do liste. I kada radim ja sa nje skidam ono što najviše volim raditi tako da su neki poslovi stalno na čekanju. Obično su to i najvažniji poslovi. Znači da ne znam uspostaviti prioritete. I, na kraju, moj veliki problem je nedostatak elementarnog talenta za delegiranje. Sve bih da uradim baš ja. Krajem januara sam po drugi put bio gost kod Kristine Ercegović na Business Cafeu u Zagrebu. Isto veče gost je bio i Nenad Bakić, čovjek koji je preporodio Konfekciju Varteks. On je, između ostalog, govorio i o tome kako brutalno delegira zadatke svojim saradnicima. To mi se dopalo. Brutalno delegiranje! Odavno nisam čuo nešto bolje. Kada sam se sutradan ujutro probudio, iz kreveta sam poslao par mailova svojim saradnicima „brutalno“ im delegirajući neke poslove. Osjetio sam veliko olakšanje i bio sam jako ponosan na sebe. To me držalo do povratka u Sarajevo i onda opet sve po starom.
Kada sam napisao prethodni (ni posljednji ni zadnji) Dnevnik jednog metuzalema, odlučio sam da ću narednih mjesec dana voditi drugi dnevnik – počeo sam voditi evidenciju o svemu što radim, svaki posao koji je zahtijevao više od pet minuta mog vremena sam zapisivao. Već prvog dana sam doživio šok. Ja zapravo ne radim toliko koliko mislim da radim. Kao pijani milijarder trošim velike količine svog vremena, svog najdragocjenijeg resursa, na neproduktivne poslove, dajem svakome šansu da moje vrijeme koristi kako njemu odgovara. Hajde, kontam, jedan dan, sutra će biti bolje. Međutim nije bilo bolje, bilo je još gore. Nisam namjerno htio odmah ništa mijenjati. Nastavio sam po starom da vidim kako zaista upravljam svojim vremenom. Iz dana u dan je bilo gore, trpio sam i puštao da se tako nastavi dok ne istekne mjesec dana pa da onda napravim analizu. Katastrofa. Postalo mi je kristalno jasno zašto ja nemam vremena. Nemam ga zato što ga bacam kroz prozor, što se posvećujem nebitnim stvarima, a zanemarujem one koje život znače. Naravno, niko nije kriv, osim mene. Ne gubim vrijeme u kafanama, ja imam dosta narađenog u njima. Ja zapravo svo vrijeme lažem sam sebe. A to je najgore. Sjećate se one iz Kusturičinog filma Dom za vješanje kad glavni glumac kaže ženi pred put u Italiju: „Nemoj da ti tabani gledaju u nebo dok me nema!“ „Zar ti to meni ne vjeruješ,“ pita ga ona, a on izgovara čuvenu rečenicu: „Od kako sam sam sebe uhvatio da lažem, ne vjerujem više nikome“.
Bajramske praznike (nedjelja i ponedjeljak) sam iskoristio za detaljnu analizu i riješio problem. Kreirao sam potpuno drugačiju strategiju, već prva dva dana su se pokazali rezultati. I to što pišem ovaj dnevnik govori u prilog tome. Još nisam počeo sa primjenom „šok terapije“, to ću od iduće sedmice. Prvi će „stradati“ moji saradnici. Zapravo neće. To je nešto što su svi priželjkivali. Nije ni njima svejedno. U ponedjeljak smo objavili odličan tekst Anžea Frantara iz PM, poslovni mediji, certificiranog facilijatora Lego Serious Play metode. U uvodnom dijelu teksta Anže piše o značaju „tihih ljudi“ u rješavanju velikih problema svake kompanije. To su ljudi koji savjesno rade svoj posao, tihi su i ne čuju se, ne postavljaju pitanja, a imali bi ih mnogo samo kada bi im neko omogućio da kažu, kada bi im pružio priliku. I među mojim saradnicima ima tih dobrih tihih ljudi kojima ću sad pružiti priliku da kažu, da vrisnu ako treba. Svima će nam biti bolje.
Možda vam sve ovo zvuči smiješno, možda ne vjerujete da čovjek na pragu sedamdesete godine života konačno skonta da su dva i dva jednako četiri. Siguran sam da mi se sad smijete. OK. Ali pokušajte i vi zapisivati od buđenja do odlaska na počinak sve što ste radili i koliko ste vremena posvetili svakom od tih poslova. Zapitajte se da li je neke od tih poslova mogao da uradi neko drugi. Znam, opet ćete mi se nasmijati. Pa vi ste profesionalci, vi znate kako se to radi. OK, ali ipak pokušajte. Bit ćete iznenađeni. Djeluje, vjerujte.
Sad sam se sjetio jedne porodične večere s prijateljima 1993. godine u Ljubljani. Vedrana i ja smo bili gosti na večeri kod prijatelja. Imena neću pominjati. Bili smo porodični prijatelji 10-15 godina. Domaćin je bio direktor Philip Morrisa za Jugoslaviju, a kad nam se država raspala, prešao je za direktora u Sloveniju. Za večerom mi je ispričao šta mu se tog dana dogodilo. Kada je došao na posao kod sekretarice ga je sačekao čovjek iz centrale Philip Morrisa u Lozani, jedan od specijalista u HR odjelu. Rekao mu je da samo normalno radi svoj posao, a da će on sjediti u njegovoj kancelariji cijeli dan. Sjeo je u ugao, pratio sve što moj prijatelj radi i zapisivao. Na kraju radnog dana iznio mu je svoja zapažanja. Naveo mu je sve što je radio tog dana te šta je od toga bilo njegov posao, a šta svakog od njegovih saradnika, šta im je trebao delegirati, a nije. Ispalo je da je samo trećinu svog radnog vremena posvetio „svojim“ poslovima, a da je dvije trećine radio poslove svojih saradnika. Zvuči li vam ovo poznato? Ne? Provjerite pa ćete vidjeti. Na kraju mu je rekao: „Gospodine, vi ste skupo plaćen menadžer Philip Morrisa da biste ovako loše upravljali svojim vremenom“. Znate kako to ide u velikim korporacijama. Ogromne količine vremena menadžeri provode na seminarima, radionicama, stalno im dolaze neki specijalisti koji ih uče kako biti efikasniji i produktivniji. I svi ti specijalisti naplaćuju u prosjeku od 2.000 dolara pa naviše za jedan svoj dan. Moj je prijatelj proveo sigurno stotine i stotine sati na raznim seminarima koje je PM organizirao za svoje menadžere pa je opet dobio po prstima od čovjeka iz HR odjela. Kad god se ovoga sjetim nekako mi bude lakše. Ja nisam potrošio u životu ni dolar u svoje obrazovanje ove vrste pa ipak nisam jedini.
Već sam reducirao neke obaveze do kraja ovog mjeseca. Jedino što nisam prekrižio je ponedjeljak, 19. avgust, put u Zagreb radi snimanja podcasta Surove strasti. Kada me je Saša Tenodi prije mjesec i po dana pozvao da tog dana dođem u Zagreb kako bi snimili podcast, prihvatio sam. Nisam vodio računa da je to usred Sarajevo Film Festivala koji za mene svake godine predstavlja svojevrstan praznik. Dođu sva raja iz regije, vidim više ljudi nego da sam putovao mjesec dana. Ipak, nisam htio otkazati Saši. Što zbog kolegijalnosti, što zbog moje čvrste odluke da mi više niko neće kvariti planove kako bih se zaista mogao posvetiti poslu kojeg volim raditi. Tako ni ja neću kvariti planove drugima. Ako sam obećao, idem. Samo trebam biti efikasniji, korisniji sebi, svojoj familiji, svojim saradnicima i poslu koji mi je u ovih pedeset godina dao sve što jedan posao može čovjeku dati. Osim para. Ali nije sve u dukatima, ima nešto i u zlatu.
Sad polako čistim septembar. Nije lako, boli. Ostavljam 5. i 6. septembar za put u Beograd gdje učestvujem u panelu na Digital 2019 konferenciji koju organizuje Color Press Group. Obećao sam Robertu Čobanu da ću doći. Obećao sam i Nini Kasupoviću da ću doći na Kreativnu Republiku u Bihać, koja se takođe održava 5. i 6. septembra. Kad sam vidio da su se ta dva termina poklopila skontao sam kako ću 5. septembra učestvovati u panelu pa naveče krenuti za Bihać da budem barem drugog dana na Kreativnoj Republici. Ni tamo ni ovamo. Ostajem u Beogradu pa ću do kraja iskoristiti konferenciju Digital 2019 da poslušam sva predavanja i družim se sa dosta prijatelja koji će takođe učestvovati u programu.
U Sarajevu će se 12. i 13. septembra obaviti žiriranje za BalCannes čiji smo mi organizatori. Dan prije žiriranja se u Skoplju održava Media Forum na koji sam takođe pozvan da učestvujem. Zbog zgusnutih termina dogovorio sam se sa organizatorima da odmah ujutro nakon Foruma letim za Zagreb i popodne iz Zagreba za Sarajevo. Taman da sam na vrijeme na večeri sa članovima žirija kojoj sam domaćin. Sad po novom postavio sam sebi pitanje, a šta ako avion iz Zagreba ne poleti, ljetne su gužve, sezona je, avioni kasne, letovi se otkazuju. Em me neće biti na večeri, kojoj sam domaćin, em me neće biti u žiriju čiji sam član. Zahvaljujem se ljubaznim organizatorima u Skoplju i otkazujem dolazak.
I tako redom čistim stvar po stvar.
Smiješno vam je sve ovo? Ja znam ko će se najviše nasmijati. Vedrana, Asja i Filip. Oni me najbolje poznaju i imaju razloga da najviše posumnjaju u to da se mogu promijeniti. Hoću, ako ništa, a ono zbog njih. Oni su moj život.
14. avgusta 2019
P.S. Ovaj sam Dnevnik napisao ne da bih se pohvalio kako sam se konačno opametio (ako sam), nego da mnoge od vas potaknem na razmišljanje. Možda biste nam i vi sličan tekst mogli napisati.
