Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Janez Rakušček, izvršni kreativni direktor, Luna\TBWA
Do zadnjeg mjesta ispunjen avion koji je poletio iz Istanbula, nakon nešto više od dva sata leta prema istoku počeo se polako spuštati prema aerodromu u gruzijskoj crnomorskoj luci Batumiju. Iako je po lokalnom vremenu bilo sedam sati uveče, vani je bilo tamno; mala aerodromska svjetla su sramežljivo žmirkala probijajući se kroz sitnu kišicu. Boeing 737 Turkish Airlinesa, koji svakog dana leti iz grada na Bosforu u grad na istočnoj obali Crnog mora, zaustavio se ispred aerodromske zgrade s neuglednim crvenim svjetlećim natpisom BATUMI INTERNATIONAL AIRPORT. Putnici su se oprezno spuštali niz mokre i klizave metalne stepenice pokušavajući što brže pobjeći od kiše u aerodromski autobus. Kroz prozore autobusa putnici su mogli zapaziti neprijatnu zelenkastu svjetlost neonskog svjetla u aerodromskoj auli i redove koji se ispred prozorčića pasoške i carinske kontrole nemilosrdno uvećavaju; čekajući u autobusu putnici su pokušali zamisliti dokle će se protezati zmija prispjelih putnika nakon što i njima otvore vrata.
„No, šta je sad ovo? Nekakav putopis?“ vjerovatno se sad, dragi čitaoci, pitate. Odgovor je: da, upravo tako, ovo je putopis, a zašto je to tako, saznat ćete na kraju. Nastavimo.
Prvi utisak posjetioca Batumija, posebno kada ovdje stigne večernjim avionom, je pomiješan: u toku vožnje taksijem ili aerodromskim autobusom do grada, koji je udaljen samo nekoliko kilometara, vide se uglavnom gradilišta. Slabo ilustrirane table betonskih konstrukcija otkrivaju da se radi o budućim luksuznim hotelima, kockarnicama, trgovačkim centrima i apartmanskim naseljima kojima cijena, kako se približavaju centru grada, vrtoglavo raste. Između gradilišta se sramežljivo skrivaju ostatci starih vremena: drvene kolibe koje iščezavaju i raspadajuće sovjetske zgrade iz nerazumljivih razloga opasane plastičnim pločama živih boja: šarena plastika samo ističe njihovo žaslosno stanje. Cesta uz obalu ima četiri trake razdvojene palmama koje elegantno osvjetljavaju raznobojna svjetla skrivena u njegovanoj travi. Između ceste i crnomorske plaže nižu se bazeni, vrtovi s umjetnim raznobojnim skulpturama, na rtu koji povezuje plažu i pristanište stoji veličanstvena metalna struktura nazvana Abecedni stub koji je tačno to što govori njegovo ime: metalni stub na kojem su spiralno obješena slova gruzijske abecede.
Sada vjerovatno već zamišljate da pišem o vlastitim iskustvima – i zaista, imate pravo.
Autobus, kojim se s aerodroma vozila gotovo polovica članova međunarodnog žirija (Istanbul je, naime, raskrsnica za letove iz cijele Evrope) zaustavio se ispred hotela Hilton u kojem se narednih četiri dana odvijalo ono zbog čega sam zapravo došao u Batumi: Ad Black Sea, Crnomorski oglašivački festival. Događaj koji je, uz veliku organizacijsku pomoć All Ukrainian Advertising Coalition, prvi put održan lani, već u svom drugom izdanju zabilježio porast prijava za više od 100 odsto što govori da su organizatori napravili pun pogodak izborom lokacije. Područje između Crnog i Kaspijskog mora s Gruzijom, Abhazijom, Armenijom, Azerbejdžanom te velikim susjedima, Rusijom na sjeveru i Turskom na jugu, predstavlja vitalne, napredne rastuće ekonomije s velikim potencijalom za budućnost, ne samo u proizvodnji, već prije svega u turizmu i trgovini; na kraju krajeva jedna od glavnih stanica na prastarom Svilenom putu, turski Trabzon, samo je na puškomet odavde. Napredak i miješanje kultura su u Batumiju vidljivi na svakom koraku: pravoslavne crkve se stiskaju zajedno s džamijama, raspadajući sovjetski ostatci podsjećaju na gradsku arhitekturu 19. stoljeća, nad svim tim se izdižu luksuzni hoteli kao što su Hilton i Sheraton (koji je, uzgred, arhitektonska kopija slavnog antičkog svjetionika na otoku Faros kod Aleksandrije).
Festival je bio živahan. Predavanja vrlo dobro posjećena, na mom je dvorana bila praktično puna, a aplauz i čestitke iskreni. Rad u žiriju proticao je glatko i poticajano; kao što je kod festivalskih žirija uobičajeno, svi članovi žirija smo se brzo povezali, posebno na nizu sjajnih gruzijskih večera. Najbolji dio žiriranja na međunarodnim festivalima jeste upravo upoznavanje zanimljivih ljudi kao što je, na primjer, Koenraad Lefever, kreativni direktor glasovite belgijske agencije Duvall Guillaume, s kojim sam se više puta zapričao, i susret starih poznanika, kao što je Folker Wrage, sada glavni kreativni direktor Havas Switzerland; i zaista, uz izuzetnu gruzijsku hranu razgovor lakše teče.
Završna veče u velikoj dvorani hotela Batumi Sheraton zračila je karakterističnom festivalskom atmosferom, revijalnim orkestrom i oduševljenim aplaudiranjem i navijanjem prisutnih. Nagrađeni radovi su zaista bili natprosječni, pobjednici i agencije, među kojima ima i onih koje susrećemo na Golden Drumu i sličnim regionalnim festivalima – samo što su se u Batumiju vrlo dobrim pokazale lokalne, gruzijske agencije. Uvodni govor završne svečanosti pripao je zamjenici gruzijskog ministra privrede i dugoročnog razvoja; to ministarstvo i uprava regije Ajara (gdje spada i Batumi) su najviše podržali realizaciju festivala.
(I tu se krije razlog za putopisnu formu teksta.)
Razlog državne potpore festivalu koji podržava kreativnost je sasvim jednostavan: Gruzija i njena regija Ajara su se odlučili da se jasnije i odlučnije ucrtaju na međunarodnu mapu privlačnih poslovno turističkih destinacija što je, kroz optiku novih trgovačkih puteva (kineski projekat New Silk Road, koji u jednom od krakova Odesu, Konstancu i Varnu povezuje s Batumijem i dalje sa Bakuom, Samarkandom i centralnom Kinom), svakako izuzetno pametan potez. Poziv u žiri za približno 35 srednje i zapadnoevropskih kreativnih direktora je zato potrebno razumjeti u kontekstu mijenjanja globalne trgovinske ravnoteže i odlučnosti države da u budućnosti osigura veći udio prepoznatljivosti u globalnom ekonomskom sistemu.
(I, prema tekstu kojeg čitate, to im uspijeva.)
Pitam se postoji li još negdje neka država koja je u podršci oglašivačkom festivalu prepoznala širu ekonomsku i društvenu korist?