Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
„George Soros ima običaj da donira milion dolara onome koga pozove na ručak. Možda i tebi predloži da sutra ručate zajedno,“ govorio mi je kroz smijeh Muhamed Šaćirbegović, šef misije pri UN u New Yorku i tadašnji ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, dok smo šetali golf terenom u Crans Montani čekajući da nam se pridruži filantrop George Soros, koji je to veče primio posebnu nagradu Crans Montana Foruma za svoj doprinos Bosni. Ja sam izdavao Business Magazine, štampao ga u Ljubljani i kroz tunel ubacivao u Sarajevo. Izgledao je ‘svjetski’ ne samo za bosanske uslove, nego općenito. Bilo je to u junu 1995. godine. Kada sam saznao da će Soros dobiti nagradu i da će tamo biti Muhamed Šaćirbegović kojeg sam dobro poznavao, odlučio sam da odem u Crans Montanu ne bih li ishodio donaciju od 60 hiljada dolara koliko nam je trebalo da se pretplatimo na Reutersov poslovni servis. Računao sam da ću to dobiti sigurno. Mala lova, a misija magazina je u skladu sa njegovim vizijama o obnovi i razvoju bosanskohercegovačke ekonomije nakon rata. Pitao sam se samo hoće li mi odmah iz džepa izvaditi 60 hiljada dolara, ili će podići sa kartice ili, u najgorem slučaju, ispisati ček koji ću moći odmah unovčiti.
Kada nam se Soros pridružio, Muhamed me predstavio, pokazao mu Business Magazine, u par rečenica objasnio šta želim i dao argumente zašto bi mi trebao pomoći. Soros je uzeo magazin, prelistao ga i taman kad sam ja očekivao da će se mašiti za džep on progovori: „Ovo nije realan magazin za Bosnu. Suviše je luksuzan i ja ovo neću podržati,“ reče ne trepnuvši. Tog trenutka ga za prsa uhvati Almir Begović-Bega, pratioc ministra Šaćirbegovića, i dreknu: „Šta bi ti htio, da se izrežemo žiletom po licu pa da izgledamo gori nego što jesmo,“ i odgurnu ga.
Ovoga sam se sjetio kada sam se u utorak u Zagrebu vozio taksijem od Agrokora, nakon druženja sa Ivom Balent (namjerno to neću nazvati sastankom), prema hotelu Esplanade na kafu sa mojom dragom prijateljicom Ksenijom Renko. To je moj uobičajni ritual napuštanja Zagreba, kafa sa Ksenijom u Esplanadi. Nisam dobio termin od Sorosa za „ručak od milion dolara“, ali sam od nedjelje do utorka imao tri sastanka i jedan ručak od kojih je svaki trajao tačno dva sata, pa sam ih ja prozvao „sastanci od dva sata“. Na njima sam u nematerijalnom (nešto malo i u materijalnom) smislu dobio od onoga što pruža Sorosev ručak od milion dolara.
Da krenem redom.
Vedrana i ja smo krenuli put Beograda u nedjelju ujutro. Išli smo obilaznim putem preko Novog Sada da bismo izveli na ručak našeg sina Filipa i njegove prijatelje, Boška i Jelenu, kod kojih je u gostima za vrijeme Exita.
Uveče u Beogradu sastanak sa Milenom Garfield, prvi od četiri sastanka od po dva sata. Doletjela je sa kćerkom iz Washingtona i ide na more u Herceg Novi. Nekako je ja svake godine pratim na more. Prošle godine kada su ona i Bob (Bob Garfield, čuveni kolumnista Adevertising Age-a) išli u Grčku na odmor, sve troje smo proveli dobar dio prijepodneva ispijajući kafe i hladne limunade u jednom beogradskom kafiću.
Milena i ja smo prijatelji i ona nam zlata vrijedi za portal Art&Business. Milena zna sve o Art Managementu i piše nam odlične kolumne. Ovoga puta nam je glavna tema bila Art&Business konferencija o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti koju ćemo početkom novembra organizirati u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Sa Milenom razmjenjujem ideje oko programa i učesnika u programu. Njen prijedlog su Ulix Fehmiu (New York) i još nekoliko zvučnih imena koja bi nam mogla privući publiku na konferenciju. Zamolio sam je da sad, dok bude na moru, razmisli o još nekim stvarima pa da se ponovo vidimo nakon njenog odmora i sve preciziramo.
U ponedjeljak ujutro dan počinje kafom sa Borom Miljanovićem (Represent Communications) u cafeu Choco. Razmjenjujemo aktuelne informacije o njegovoj agenciji i našem portalu. Prelazimo na projekte koje Bora planira za jesen i početak iduće godine. U oktobru (3. i 4.), organizirat će konferenciju o digitalu i content marketingu. Od 1. novembra do kraja godine će trajati Content akademija. Iduća godina će sa velikim projektima početi od 1. februara – LSPR škola o odnosima s javnošću koja će trajati dva mjeseca. Obećavam da ćemo biti medijski pokrovitelji svih ovih događaja. Veoma cijenimo to što Boro radi, drago mi je da su nakon ozbiljne krize, kroz koju je Represent prošao, nastupila mnogo bolja vremena i mi želimo biti dio njihovog uspjeha. Odlična prva jutarnja kafa.
Sjedam u taxi i idem na Novi Beograd u Leo Burnett na sastanak sa Mišom Lukićem, drugi sastanak iz serije od dva sata. Dugo se nismo vidjeli, prijatelji smo i toliko toga želimo jedan drugom da ispričamo. Naravno, mene zanima sve što se kod Miše desilo u protekla četiri mjeseca, od kako je postao jedan od pet CEO-a Publicis One u svijetu. Kada je preuzimao tu odgovornost, dodijeljeno mu je 17 tržišta. Danas ih je već 30! Velika stvar za nas. Sve se to negdje piše. Čovjek iz Beograda, iz Adriatic regije. Poeni za cijelu industriju. Na svakom tržištu će sada postojati samo jedna Publicisova agencija, a bilo ih je više. Sva ta konsolidacija vodi napretku, ali ima i svoje žrtve. Smanjuje se broj izvršnih direktora i to je onaj teži dio posla koji Miša radi ovih par mjeseci. Inače je vrlo sretan. Ponosan je koliko Publicis ima dobrih ljudi na svim tržištima, koliko su agencije kreativne i jake u servisima koje pružaju svojim klijentima. Pričali smo o mnogim stvarima, ali toliko je toga što vam želim opisati u ovom izdanju dnevnika, da jednostavno ne mogu o svemu. Nismo se čak dotakli ni naše saradnje u novim okolnostima, ni velikog intervjua kojeg je Miša obećao prvo dati Media Marketingu. Sastanku je sve vrijeme prisustvovala i Sonja Dragojević, Mišina desna ruka. Susret smo završili Mišinim riječima: „Sonja, piši. Ekrem dolazi kod nas u prvoj sedmici avgusta da se dogovorimo oko svih detalja naše saradnje.“ Izgovori to, sjede u avion i odleti za Kijev. Zadnja četiri mjeseca gotovo ne izlazi iz aviona i ne skida se sa skype konferencija.
Poslije Miše jurim na sastanak sa Alexom Đorđevićem iz agencije SuperStar Worldwide koji nam pomaže u organizaciji svečanosti AD Woman of the Year što je kanimo 17. novembra organizirati u Beogradu i na kojoj želimo ukazati počast najuspješnijim ženama u komunikacijskoj industriji Adriatic regije. Alex u septembru tradicionalno organizuje Dane luksuza u Beogradu, a mi bismo da neko od tih najprestižnijih svjetskih brendova bude sponzor AD Woman. Razgovaramo i o konceptu same svečanosti. Alex ima iskustva i vrlo je kreativan u osmišljavanju evenata.
Sjedamo u auto i Alex me vozi na Dedinje, u restoran Grafičar, na ručak sa Srđanom Šaperom. Nije ručak od milion dolara, ali meni svaki susret i razgovor sa Srđanom znači mnogo. Uvijek govorim da nije sve u novcu već da ima nešto i u zlatu. Za predjelo smo razgovarali o tome da ćemo idućeg dana konačno dobiti vijest o preuzimanju sve četiri agencije iz sastava McCann World Group u Skandinaviji. Stiglo je odobrenje iz New Yorka da se može objaviti. Veoma sam radostan da ćemo tu vijest dobiti prvi i da ćemo je moći objaviti kao vanrednu vijest (svi ste je već dobili i pročitali). Zbog ove vijesti dan kasnije pišem dnevnik jer da sam ga pisao juče, ovo ne bih smio spomenuti. I ovo je golemo za našu regionalnu industriju. Čovjek iz Beograda, iz Adriatic regije, preuzima čitavu Skandinaviju. To znači da nešto vrijedimo. Ako nas ponekad veliki oglašivači i velike agencije gledaju s podozrenjem, da smo mali i nerazvijeni, sad ćemo se sa njima okušati na njihovom terenu pa da vidimo ko je bolji. Super mi je rezon zbog kojeg je ovo Srđan uradio kao i činjenica da će agencijama upravljati Richard Bonner–Davies. Glavno jelo ću preskočiti, tako smo se Srđan i ja dogovorili. Za desert smo razgovarali o dvadesetogodišnjici početka Srđanove saradnje sa McCannom koja pada iduće godine. Za ovih dvadeset godina Srđan je uspio stvoriti komunikacijski sistem koji djeluje u 12 zemalja, uključujući Dansku, Norvešku, Finsku i Švedsku koje su se sad priključile. Bio je to vrlo ugodan i koristan razgovor.
Palim auto i jurimo prema Zagrebu. Negdje oko pola deset na ulazu u grad kažem Vedrani kako jedva čekam da stignemo u hotel i da se skljokam u krevet, kad zazvoni mobitel. Zove Vlatko Dimovski, regionalni direktor McCannovih agencija, kaže kako su on i Mario (Mario Fraculj, direktor McCann Zagreb) još uvijek u agenciji. Pita dokle sam stigao. Rekoh da sam za dvadesetak minuta u Sheratonu. „Dolazimo po tebe,“ reče i prekide vezu. Otišli smo na večeru koja je trajala tri sata i zato ne spada u ovu seriju od po dva sata. Kako sam se lijepo opustio. Bilo nam je super. Zbog ovih stvari volim svoj posao. Prenio sam im sve iz razgovora sa Srđanom, osim glavnog jela koje nije ni za njih. Prvi put sam se malo duže družio sa Mariom i malo ga bolje upoznao. Sve je kako su mi drugi o njemu govorili. Super čovjek.
Utorak jutro. Kafa sa Marinom Bolančom (Abeceda komunikacije). Razgovaramo o dvije stvari. Prva je promocija knjige The Best of Creative Directors koju planiramo sredinom septembra u Zagrebu. Abeceda će nam organizovati event. Marina predlaže restoran Dubravkin put. Kasnije ću istog dana provjeriti ovu ideju sa Ksenijom Renko koja je neprikosnoveni supervizor svega što radim u Zagrebu. Ksenija kaže da je ideja odlična. Drugo, Abeceda je naš partner u organizaciji Art&Business konferencije. Informišem Marinu o mom razgovoru sa Milenom Garfield, ona meni daje informacije o razgovorima sa Muzejom savremene umjetnosti. Ovaj se projekat odlično razvija.
Marina me vozi do Agrokorovog nebodera na dugo očekivani sastanak sa Ivom Balent. Nisam ja dugo čekao na ovaj sastanak (dobio sam termin čim smo uspostavili kontakt), ali ga jesam dugo priželjkivao. Kada su dva brata Saatchi na jednoj večeri u Londonu konstatovali da je njihova agencija Saatchi&Saatchi najjača u Velikoj Britaniji, stariji brat je kazao: „Da bismo to mogli tvrditi, moramo osvojiti najvećeg klijenta u Britaniji.“ To su tradicionalno bile Britanske željeznice. Sa pričom o tome kako su braća Saatchi dočekali management željeznica na prvi sastanak, Dragan Sakan je počinjao svako svoje predavanje o kreativnosti (duga je to priča da bih je sada prepričavao). Tako i ja u zadnje vrijeme govorim svojim saradnicima: „Da bismo dokazali da smo najrelevantniji medij regionalne komunikacijske industrije, moramo izgraditi bliske odnose sa tržišnim liderima.“ Ako je I&F McCann lider među agencijama, onda je to sigurno Agrokor među oglašivačima. Eto zašto mi je sastanak sa Ivom Balent bio toliko važan.
Od mojih prijatelja sam čuo različite priče o gospođi Balent. Prve informacije, koje su prije godinu-dvije počele od nekih agencija dopirati do mene, govorile su da je „teška“ na lovi. OK, pomislio sam, to je dokaz da raspolaže velikim budžetima. Ne bi ih imala da nije takva. Samo kokuzu nije ništa hiljadu eura. Hadžija, boga mi, dobro odvaga prije nego ih potroši. Zato i jeste hadžija. Drugi su mi govorili jako lijepe stvari i u tome je prednjačila Zvezdana Žujo. „Vidjet ćeš, Iva je zlatna žena, kada se nasmije sve će ti biti jasno. Vrlo je jednostavna u komunikaciji. Ma super je, vidjet ćeš.“ Između ova dva carstva odlučio sam da se priklonim Zvezdaninom. Znam je gotovo dvadeset godina i beskrajno joj vjerujem.
Dolazim u Agrokorov neboder. Upućuju me u salon na 21 spratu. Kada sam ušao vidio sam da je gotovo identičan salonu koji se takođe nalazio na 21. spratu, ali PanAmovog nebodera u New Yorku, u kojem me je 1983. godine primio Korčulanin Ivan Deželić, globalni direktor prodaje Pan Americana sa kojim sam za Radio Sarajevo radio intervju o sponzorstvu Zimskih Olimpijskih Igara Sarajevo 1984. Nevjerovatna sličnost u svemu, uključujući i moje raspoloženje prije tog i ovog nakon 33 godine. Odmah po ulasku gospođe Balent u salon naš je susret izgubio formu sastanka i postao ugodno druženje i ćaskanje o svemu pomalo, najmanje ili nikako o poslu. Sav posao je sadržan u zadnjoj Ivinoj rečenici koju je izgovorila dok smo se rukovali na rastanku. „Za sve što smatrate da bi moglo biti korisno za vas i za nas, napišite mi i pošaljite ponudu.“ To je o poslu bilo sve. Zašto? Valjda sam ja trebao potegnuti to pitanje, ali mi smo tako razgovarali da mi posao nije padao na pamet. Uostalom, šta u mom poslu znači razgovarati o poslu? Razgovarati o novcima za oglase i sponzorstvo što, prije svega (ili gotovo isključivo) zanima svaki medij? Možda smo mi i po tome drugačiji od ostalih, nama to dolazi samo od sebe kao rezultat dobre saradnje. Gotovo svi moji interesi su zadovoljeni već nakon prvih par Ivinih rečenica kada je kazala da će nam poslati mailing listu svih svojih saradnika u marketingu jer želi da im ujutro stiže naš newsletter, da su ljudi informisani o događanjima u našoj industriji. „Nas u marketingu svih Agrokorovih brendova ima oko pet stotina i ja bih željela da svi čitaju Media Marketing. Ujutro kad dođem na posao sačekaju me izviješća press clipping agencija i newsletter Media Marketinga. Ja pročitam newsletter, a analizu izviješća o clippingu mi pripremaju suradnici.“ I to je to! Iva je u prvom kontaktu razumjela ono u šta pet godina teškom mukom uvjeravam agencije i oglašivače. Svima je u interesu da imamo više čitaoca. Nama, naravno, najviše. Dobit ćemo pet stotina potencijalnih čitalaca, porašće nam posjete, a samim tim i prihodi od oglašavanja – što nam je veća čitanost, to smo zanimljiviji oglašivačima. Evo, na primjer, informacija da će nas od danas čitati 478 ljudi u Agrokorovom marketingu (Iva mi je već poslala mailing pa zato znam koliko ih je), odlična je informacija oglašivačkim i svim drugim agencijama – oglašavajte na portalu Media Marketing i svi će u Agrokorovom marketingu znati za vas. Mi smo vam jedan od najefikasnijih kanala da najveći regionalni oglašivač sazna sve o tome šta radite. Poslovni dio je za mene bio uspješno završen u trećoj minuti razgovora. Slijedećih sat i 57 minuta smo razgovarali o različitim temama. Počeli smo sa neizbježnim kanskim lavom kojeg je osvojila Jana, a završili sa Sarajevo Film Festivalom koji je ušao u fokus zanimanja Agrokora za Konzum. Ja sam Ivi govorio o velikim projektima na kojima sada radimo (knjige, AdWoman i Art&Business konferencija), o našim planovima sa portalom Art&Business za koji nije ni znala da postoji (Iva, Art&Business je na www.artbizmag.com, a pogledajte i naš treći portal www.media-marketing.events ). Dobro je da sam joj ponio na poklon komplet četiri CD-a sa snimcima 27 najboljih slovenskih mladih pijanista koje smo mi sponzorirali od sredstava što ih prikupljamo od Prijatelja mladih umjetnika. Taj komplet CD-a (dobio sam ga dan prije polaska na put), knjižica o mladim pijanistima, With Compliments Card i kutija u koju je Mitja Petrovič to sve upakovao, tako dobro izgledaju, da čovjek zaista može pomisliti kako smo mi ozbiljan izdavač. A tek muzika.
Eto zašto obožavam posao koji radim. Zbog privilegije da upoznajem i povremeno se družim sa ljudima kavi su Iva Balent, Srđan Šaper, Miša Lukić, Milena Garfield, Vlatko Dimovski, Mario Fraculj, Marina Bolanča… I desetine drugih koje nisam pomenuo u ovom tekstu. Moj posao se samo iz ljubavi može raditi 12 sati koliko ja prosječno dnevno radim. Minula su dva sata poslije ponoći. Ja još uvijek pišem dnevnik, Adnan čeka da mu ga pošaljem kako bi ga preveo na engleski i proslijedio Gini da lektoriše prevod. Amir sjedi za računarom i čeka da mu pošaljem raspored sadržaja newslettera kako bi počeo da slaže vijesti na portal (verzija na bosanskom jeziku). Svi smo budni da biste vi ovo čitali kada vam u osam stigne newsletter. Inače idem na počinak u deset sati, zato što ustajem u pet. Danas, nakon dva dana koje sam proveo na putu, sačekalo me toliko posla da nisam sve mogao završiti za protekla 22 sata. A ko zna kada ću zaspati razmišljajući o ovom tekstu da li sam sve dobro zapisao, jesam li predugo pisao zato što nisam imao vremena da pišem kraće…
14. juli 2016.