Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Sinoć smo Vedrana i ja pozvani na party povodom izlaska hiljaditog broja ženskog magazina Azra koji već 25 godina izlazi u okviru izdavačke kuće Avaz. Bio je to lijep događaj. Odavno u Sarajevu na jednom eventu nisam vidio bolje odjevene goste i više leptiruša, valjda i zbog toga što je u pozivnici bio propisan dress code. Među VIP gostima je bio vrh regionalne estrade: Lepa Brena, Petar Grašo, Nina Badrić, Haris Džinović, Halid Bešlić, Tonči Huljić, Hanka Paldum, gliumica Zana Marjanović, glumci Ljubiša Samardžić, Emir Hadžihafizbegović… Nedostajao je samo Zdravko Čolić koji je poslao cvijeće uz čestitku. Mi smo sjedili za stolom sa dr. Bakirom Nakašem i njegovom suprugom Minom. Bakir mi je prije dvadesetak godina dao savjet kojeg se pridržavam. Valjda je to jedina stvar koje se pridržavam kada je zdravlje u pitanju. Dok smo se vozili prema Gračanici, gdje smo išli na otvaranje sportske dvorane, pitao sam ga koji je njegov najbolji i najkraći savjet za dobro zdravlje. Rekao je: „Ne ići u krevet poslije deset uveče i ne ostajati u krevetu poslije šest sati ujutro.“ Ja sam se priključio Klubu 5 Robina Sharme i tako odlazim na počinak u deset, a ustajem u pet.
Sinoć sam svako malo ustajao da se pozdravim sa prijateljima kojih je bilo dosta među gostima i da koju sa njima progovorim. Sve je bilo super dok se Nina Badrić nije uhvatila mikrofona. Nestala je svaka mogućnost za razgovor jer su muzika i Ninino pjevanje bili preglasni. Kada je počela pjevati sedmu ili osmu pjesmu ustali smo i otišli.
Ovo je sad dobra prilika da prokomentarišem većinu evenata na kojima sam bio zadnjih godina. Zašto živa muzika, zašto preglasna muzika koja onemogućava bilo kakvu komunikaciju među ljudima. Valjda događaji trebaju biti prilagođeni ugođaju gostiju, a oni bi da komuniciraju. To je, u ovom dinamičnom vaktu kada imamo sve manje vremena da se družimo, sjajna prilika da sretnete svoje prijatelje, da upoznate neke nove ljude i porazgovarate sa njima. Ali onda obavezno dolazi živa muzika koja vam sve to onemogućava. Vrhunac je bio prije par mjeseci kada je na promociji novog modela Huawei telefona, koja je održana od 13 do 15 sati, svirao rok bend. Moj mentalni sklop nije prilagođen da sluša rok u živo u ranim popodnevnim satima. Ovakvi eventi, kao što je bio i ovaj sinoć, trebali bi biti „začinjeni“ diskretnom muzikom koja stvara ugođaj za komunikaciju. Ili sam ja prestar. Možda je i do mene.
Dan je danas počeo dužom kafom sa Ivanom Stankovićem koji je u Sarajevo došao na poziv magazina Azra. Na Ivanu su bili vidljivi tragovi derneka prethodne noći koji je potrajao do ranih jutarnjih sati. Radujem se svakom susretu sa Ivanom i tako to traje, čini mi se, 25 ili 26 godina. U međuvremenu smo postali toliko bliski da smo jedan u drugog stekli bezgranično povjerenje pa možemo razgovarati o stvarima koje nisu za javnost. Postali smo jarani. Tako je bilo i ovog prijepodneva. Razmjena informacija i savjeta, vrlo koristan, zanimljiv i zabavan razgovor. Ivan je bio pri šutu.
Sasvim se slučajno dogodilo da sam juče ujutro pisao o Radio Sarajevu, a danas sam u studiju Federalnog radija snimio emisiju o ‘nekadašnjem’ Radio Sarajevu. Azra Sipović, novinarka ‘moje’ generacije, već godinu dana uređuje i vodi sedmičnu emisiju Radio koji voli ljude. Svaka emisija traje 45 minuta i ima jednog gosta iz ‘stare garde’ sa kojim razgovara o poslu kojeg je radio na Radio Sarajevu. Gosti se prisjećaju svojih emisija, ljudi sa kojima su radili, nekih zanimljivih događaja… Nazvala me taman kad sam krenuo na Azrin event i pozvala da đođem danas u studio jer je na mene došao red. Dakle, javila mi se noć uoči izlaska teksta i nije znala o čemu sam pisao. Desilo se slučajno, ako se išta danas događa slučajno. Bilo kako bilo, otišao sam na radio i napravili smo emisiju koja me vratila u zlatna vremena. Bili smo mi tada sretni i zadovoljni, ali nismo znali koliko zaista trebamo biti sretni. Emocije su proradile tako da smo se nakon snimanja zadržali dva sata u razgovoru evocirajući uspomene.
Danas, prvi dan od kako vodim dnevnik, nemam kome da se zahvalim za neku kampanju na portalu. Niko od nas ništa nije naručio. To me podsjeti na Fuada Strika koji je devet godina bio direktor Coca-Cole u Sarajevu. Dođem kod njega na sastanak i priča mi kako se dan ranije kolima vraćao iz Zagreba i odlučio da krajem radnog vremena navrati u prodajni centar Tuzla. Okupio je prodajne menadžere i komercijaliste i zatražio da ga izvijeste o prodaji tog dana. Jedan od komercijalista je rekao kako od njega tog dana niko ništa nije naručio. Fuad je prokomentarisao: „Nije da nisi dobio narudžbu, nego nisi nikom ništa danas prodao!“. Tako ćemo i mi poslije prvomajskih praznika krenuti sa prodajom, a ne čekati narudžbe. Biti proaktivan je suština našeg posla pa i u obezbjeđivanju oglasa i sponzora.
Portal neće izlaziti u vrijeme prvomajskih praznika.
Želim vam sretan Prvi maj.
Vama koji slavite Vaskrs, želim sretan Vaskrs.
Sarajevo, 28. aprila/travnja 2016. godine