Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Ne vjerujem da ću uskoro ponovo gledati program BHT1 niti da ću pratiti hoće li se signal tog javnog servisa ugasiti 30. juna. Možda poslije ovoga što su danas uradili i ne treba da postoje. Dva sata sam pratio raspravu na Predstavničkom domu Parlamenta Bosne i Hercegovine o Zakonu o javnom RTV sistemu Bosne i Hercegovine kojim je trebalo biti riješeno pitanje stabilnog finansiranja javnih emitera. Ostavio sam sav svoj posao, sjeo ispred televizora i buljio u njega pokušavajući da razumijem kako to da se pojedini delegati, uključujući i potpredsjednicu Borjanu Krišto, javno pred televizijskim kamerama hvale kako ne plaćaju RTV pretplatu. Plaćanje pretplate je zakonska obaveza, a parlament je najveći zakonodavni organ svake zemlje. Potpredsjednica Parlamenta ne poštuje zakon za koji je glasala. Ne shvatam, glup sam ja za ovo. I onda se, u ključnom trenutku, dogodila najnevjerovatnija stvar – javlja se tih ženski glas, reporterka iz dvorane, i kaže kako je rasprava u toku i kako uopće nije izvjesno hoće li se naći konačno rješenje za javni RTV sistem. „Dragi gledaoci, koga zanima kako će proći ovo sa zakonom, može prenos pratiti na našem internet portalu, a mi se sada vraćamo svom redovnom programu.“ I krenu špica grčke sapunice Ljubav i vino. Počeo sam se smijati tako da sam mislio da sam poludio. Uštinuo sam se, skontao da je sve OK i vratio se svom poslu žaleći za dva sata koja sam proveo ispred televizora.
Inače, Javni RTV sistem se nalazi na udaru sa svih strana. Jedan je onaj iznutra kojeg čine nesposobni i nekreativni ljudi na gotovo svim radnim mjestima. Program je katastrofalno loš i vidi se da više nisu problem pare, već programske ideje. Realno najbolje emisije su one koje su napravljene u vanjskoj produkciji kroz obavezu javne televizije da dio programa mora realizirati u saradnji sa nezavisnim produkcijskim kućama. Pošto su neki od tih vanjskih producenata moji prijatelji, znam kako to ide. Televizija im ne plaća novcem već u reklamnim terminima koje oni ne mogu realizirati jer su javne televizije ograničene na pet minuta reklama po satu, a te je minute, u najgledanijim terminima, popunila sama televizija. Jedan od procenata ima sada nagomilano preko deset hiljada minuta (nakupio ih je godinama emitujući sedmičnu dokumentarnu emisiju), i te minute nikada nikome neće moći prodati. Računao je na oglašivačke i medijske agencije, ali one imaju ugovore s televizijama gdje termine dobijaju uz astronomske popuste, a kada je vlasnik producentske kuće potpisivao ugovor, potpisao ga je po cijenama prema važećem cjenovniku. „Kako sam se za…..“.
To što je javnim servisima strogo ograničena minutaža za reklame i istovremeno neograničena na komercijalnim televizijama, dovodi komercijalne televizije u situaciju da mogu nuditi svoje termine u bescijenje i opet od reklama dobro živjeti. Jedno vrijeme sam htio ne htio pratio neke serije jer ih je žena gledala. Jedna od najgledanijih komercijalnih televizija emitovala je svako veče tri serije i unutar svake serije po tri bloka reklama, a u svakom bloku, među ostalim i tri spota jednog istog oglašivača, na početku, u sredini i na kraju bloka. Pa sad izračunajte. Ispada da je jedan oglašivač svako veče plaćao 27 emitovanja i tako 365 dana što je 9.855 emitovanja. Pa da je po 20 eura plaćao jedno emitovanje (a ne jednu sekundu) to je 200.000 eura godišnje na samo jednoj komercijalnoj televiziji.
Neuređeni odnosi na medijskom tržištu pogađaju sve učesnike. U državi u kojoj nema zakona o oglašavanju svako može da radi šta hoće i kako hoće. Ali državu to kao da ne zanima. Koliko god je Bosna i Hercegovina malo tržište ovdje se ipak u medijskom biznisu vrti neki novac. Kada bi postojala pravila, sigurno bi ga bilo više. Za uvođenje pravila najmanje su zainteresirane agencije i mediji kojih njihovo nepostojanje najviše košta. Samo to treba razumjeti.
Sarajevo, 15. juni 2016