Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Noah Harari je istoričar, filozof i autor bestselera Sapiens, Homo Deus i 21 lekcija za 21. vijek
Izvor: Time
Mnogi ljudi krive globalizaciju za epidemiju koronavirusa i kažu da je jedini način da se spriječe slična izbijanja zaraza deglobalizacija svijeta. Da se izgrade zidovi, ograniče putovanja, smanji trgovina. Međutim, dok je kratkotrajni karantin od presudnog značaja za zaustavljanje epidemija, dugotrajni izolacionizam bi doveo do ekonomskog kolapsa bez pružanja stvarne zaštite od zaraznih bolesti. Upravo suprotno. Pravi protuotrov za epidemiju nije segregacija, već saradnja.
Epidemije su ubile milione ljudi mnogo prije trenutnog doba globalizacije. U 14. vijeku nije bilo aviona i brodova za krstarenje, a ipak se Crna kuga proširila iz istočne Azije u zapadnu Evropu za nešto više od decenije. Ubijeno je između 75 i 200 miliona ljudi – više od četvrtine stanovništva Evroazije. U Engleskoj su umrle četiri od deset osoba. Grad Firenca izgubio je 50.000 od svojih 100.000 stanovnika.
U martu 1520. godine u Meksiko je sletio jedan nositelj malih boginja – Francisco de Eguía. U to vrijeme Centralna Amerika nije imala vozove, autobuse, pa čak ni magarce. Ipak, do decembra, epidemija malih boginja opustošila je čitavu Srednju Ameriku, usmrtivši, prema nekim procjenama, trećinu njenog stanovništva.
- posebno virulentan tip gripe uspio se za nekoliko mjeseci proširiti i u najudaljenije krajeve svijeta. Zarazio je pola milijarde ljudi – više od četvrtine ljudske vrste. Procjenjuje se da je gripa ubila 5% stanovništva Indije. Na ostrvu Tahiti umrlo je 14% stanovništva. Na Samoi 20%. Pandemija je u manje od godinu dana ubila desetine miliona ljudi – možda čak i 100 miliona. To je više od prvog svjetskog rata za četiri godine brutalnih borbi.
U stoljeću koje je prošlo od 1918. godine, čovječanstvo je postalo sve osjetljivije na epidemije, usljed kombinacije rastuće populacije i razvijenog prometa. Moderna metropola poput Tokija ili Mexico Cityja nudi patogenima daleko bogatije lovište od srednjovjekovne Firence, a globalna prometna mreža danas je daleko brža nego 1918. Virus iz Pariza u Tokio i Mexico City može doći za manje od 24 sata. Trebali bismo stoga očekivati da živimo u zaraznom paklu, s jednom smrtonosnom kugom iza druge.
Međutim, i učestalost i uticaj epidemija zapravo su drastično opali. Unatoč jezivim epidemijama poput AIDS-a i Ebole, epidemije u dvadeset prvom vijeku ubijaju daleko manji broj ljudi nego u bilo kojem razdoblju od kamenog doba. To je zato što najbolja odbrana koju ljudi imaju protiv patogena nije izolacija – to je informacija. Čovječanstvo pobjeđuje u borbi protiv epidemija jer se u utrci između patogena i ljekara, patogeni oslanjaju na slijepe mutacije dok se ljekari oslanjaju na naučnu analizu informacija.
Potpis: Kamp za oboljele od gripe u kojem su pacijenti dobijali “liječenje svježim zrakom”, 1918.
Pobjeda u ratu protiv patogena
Kada je svijet u 14. vijeku pogodila Crna kuga, ljudi nisu imali pojma šta je uzrokuje i šta se protiv nje može učiniti. Sve do modernog doba, ljudi su za bolesti obično krivili ljute bogove, zlobne demone ili loš zrak, a nisu ni sumnjali u postojanje bakterija i virusa. Vjerovali su u anđele i vile, ali nisu mogli zamisliti da samo jedna kap vode može sadržavati čitavu armadu smrtonosnih predatora. Kada su se pojavili Crna kuga i boginje, najbolje što su vlasti znale uraditi je organizovati masovne molitve raznim bogovima i svecima. To nije pomoglo. Šta više, kada su se ljudi okupljali na masovnim molitvama, to je često izazvalo masovne zaraze.
Tokom prošlog vijeka, naučnici, ljekari i medicinske sestre širom svijeta prikupljali su informacije i zajedno uspjeli razumjeti i mehanizam koji stoji iza epidemija, kao i načine njihovog suzbijanja. Teorija evolucije objasnila je zašto i kako izbijaju nove bolesti i stare bolesti postaju ubojitije. Genetika je omogućila naučnicima da špijuniraju upute za upotrebu samih patogena. Dok srednjovjekovni ljudi nikada nisu otkrili što je uzrokovalo Crnu kugu, naučnicima su bile potrebne dvije sedmice da identificiraju novi koronavirus, sekvencioniraju njegov genom i razviju pouzdan test za prepoznavanje zaraženih ljudi.
Jednom kada su naučnici shvatili šta uzrokuje epidemije, bilo je mnogo lakše boriti se protiv njih. Vakcinacije, antibiotici, poboljšana higijena i mnogo bolja medicinska infrastruktura, omogućili su čovječanstvu da nadvlada svoje nevidljive ubice. Godine 1967. mala je boginja zarazila 15 miliona ljudi i ubila 2 miliona njih. Ali u narednoj je deceniji globalna kampanja vakcinacije protiv malih boginja bila toliko uspješna da je 1979. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila da je čovječanstvo pobijedilo, a male boginje potpuno iskorijenjene. U 2019. godini niti jednu osobu nisu zarazile ili ubile male boginje.
Potpis: Međunarodni terminal polazaka na aerodromu John F. Kennedy u New Yorku 7. marta. Nekoliko dana kasnije, kako je porasla zabrinutosti zbog koronavirusa, predsjednik Trump uveo je ograničenja za putnike iz Evrope
Čuvajte nam granicu
Čemu nas uči ova istorija kada je u pitanju trenutna epidemija koronavirusa?
Prvo, uči nas da se ne možete trajno zaštititi zatvaranjem svojih granica. Sjetite se da su se epidemije brzo širile čak i u srednjem vijeku, mnogo prije doba globalizacije. Pa čak i ako smanjite svoje globalne veze na nivo Engleske iz 1348., to i dalje ne bi bilo dovoljno. Ako zaista želite da se zaštitite izolacijom, povratak na srednji vijek vam neće pomoći. Morali biste se vratiti u kameno doba. Možete li to?
Drugo, istorija ukazuje na to da stvarna zaštita dolazi od razmjene pouzdanih naučnih informacija i od globalne solidarnosti. Kad jednu zemlju pogodi epidemija, ona bi trebala biti spremna iskreno dijeliti informacije o njenom izbijanju, bez straha od ekonomske katastrofe, dok bi druge zemlje trebale biti u stanju vjerovati tim informacijama i biti spremne pružiti pomoć, a ne izopćiti žrtvu. Kina danas može naučiti zemlje širom svijeta mnogim važnim lekcijama o koronavirusu, ali to zahtijeva visok nivo međunarodnog povjerenja i saradnje.
Međunarodna saradnja potrebna je i za efikasne mjere karantina. Karantin i obustava uobičajenog života ključni su za zaustavljanje širenja epidemije. Ali kada zemlje ne vjeruju jedna drugoj i svaka osjeti da je sama, vlade se ustručavaju poduzeti tako drastične mjere. Ako u svojoj zemlji otkrijete 100 slučajeva koronavirusa, da li biste odmah zaključali čitave gradove i regije? To u velikoj mjeri zavisi od toga šta očekujete od drugih zemalja. Zatvaranje vlastitih gradova moglo bi dovesti do ekonomskog kolapsa. Ako mislite da će vam u toj situaciji druge države priskočiti u pomoć – veća je vjerovatnoća da ćete usvojiti tako drastične mjere. Ali ako mislite da će vas druge zemlje ostaviti na cjedilu, vjerovatno ćete oklijevali dok ne bude prekasno.
Možda najvažnije što bi ljudi trebali shvatiti o ovakvim epidemijama jeste to da širenje epidemije u bilo kojoj od zemalja ugrožava čitavu ljudsku vrstu. To je zato što virusi evoluiraju. Virusi poput korone potiču od životinja, poput šišmiša. Kada skoče na ljude, u početku su loše prilagođeni svojim ljudskim domaćinima. Dok se razmnožavaju unutar ljudskog tijela, virusi povremeno mutiraju. Većina mutacija je bezopasna. Ali s vremena na vrijeme mutacija virus učini zaraznijim ili otpornijim na imunološki sistem čovjeka – a taj novi tip virusa onda se jako brzo proširiti u ljudskoj populaciji. Budući da jedna osoba može ugostiti trilione virusnih čestica koje se kontinuirano repliciraju, svaka zaražena osoba virusu daje trilione prilika da se prilagodi čovjeku. Svaki ljudski nositelj je poput automata za kockanje koji virusu daje trilione lutrijskih listića – a virusu, da bi napredovao, treba da izvuče samo jedan dobitni.
Ovo nisu puka nagađanja. Knjiga Kriza u crvenoj zoni Richarda Prestona opisuje upravo takav slijed događaja u epidemiji Ebole 2014. godine. Izbijanje je počelo kada su neki virusi Ebole skočili sa šišmiša na čovjeka. Ljudima su ti virusi izazivali jako loše zdravstveno stanje, ali i dalje su bili prilagođeni životu unutar šišmiša, više nego onom u ljudskom tijelu. Ono što je Ebolu pretvorilo iz relativno rijetke bolesti u bijesnu epidemiju bila je pojedinačna mutacija jednog gena kod jednog virusa Ebole koji je zarazio jednog čovjeka, negdje u regiji Makona u zapadnoj Africi. Mutacija je omogućila da se mutirani tip Ebole – nazvan Makona – poveže sa prenosiocima holesterola u ljudskim ćelijama. Umjesto holesterola, prenosnici su u ćelije dovlačili Ebolu. Ovaj novi tip virusa bio je četiri puta opakiji za ljude.
Dok čitate ove retke, možda se slična mutacija događa u jednom genu koronavirusa koji je zarazio neku osobu u Teheranu, Milanu ili Wuhanu. Ako se to zaista i dogodi, to je direktna prijetnja ne samo Irancima, Talijanima ili Kinezima, već i vašem životu. Ljudi diljem svijeta dijele životni interes da se koronavirusu ne pruži takva šansa. A to znači da moramo zaštititi svaku osobu u svakoj zemlji.
1970-ih je čovječanstvo uspjelo pobijediti virus malih boginja jer su svi ljudi u svim zemljama vakcinisani. Da je samo jedna zemlja propustila cijepiti svoje stanovništvo, to bi moglo ugroziti čitavo čovječanstvo, jer dok je virus malih boginja postojao i evoluirao bio gdje, uvijek se mogao proširiti svugdje.
U borbi protiv virusa, čovječanstvo treba strogo čuvati granice. Ali ne granice između zemalja. Umjesto toga, treba čuvati granicu između ljudskog i svijeta virusa. Planeta zemlja živi sa bezbroj virusa, a novi među njima se neprestano razvijaju zahvaljujući genetskim mutacijama. Granica koja razdvaja svijet virusa od ljudskog svijeta prolazi tijelom svakog ljudskog bića. Ako opasan virus uspije probiti ovu granicu bilo gdje na planeti, stavlja u opasnost cijelu ljudsku vrstu.
Tokom prošlog vijeka, čovječanstvo je ovu granicu učvrstilo kao nikada do sada. Izgrađeni su moderni zdravstveni sistemi koji služe kao zid na toj granici, a medicinske sestre, ljekari i naučnici čuvari su koji patroliraju i odbijaju uljeze. Međutim, dugi dijelovi ove granice ostavljeni su na „izvolite“. Stotine miliona ljudi širom svijeta nemaju pristup čak ni osnovnim zdravstvenim uslugama. To ugrožava sve nas. Navikli smo da o zdravlju razmišljamo u nacionalnom smislu, ali pružanje bolje zdravstvene zaštite za Irance i Kineze pomaže zaštiti Izraelaca i Amerikanaca od epidemija. Ova jednostavna istina trebala bi biti očigledna svima, ali nažalost promakne čak i nekim od najvažnijih ljudi na svijetu.
Predsjednik Trump napušta podij nakon što je na konferenciju za novinare posvećenoj koronavirusu objavio stanje nacionalne opasnosti, u Bijeloj kući u Washingtonu, 13. marta
Svijet bez lidera
Danas se čovječanstvo suočava s akutnom krizom ne samo zbog koronavirusa, već i zbog nedostatka povjerenja među ljudima. Da bi porazili epidemiju, ljudi moraju vjerovati naučnicima, građani moraju vjerovati vlastima, a zemlje moraju vjerovati jedna drugoj. Tokom posljednjih nekoliko godina, neodgovorni političari namjerno su potkopavali povjerenje u nauku, javne organe i međunarodnu saradnju. Kao rezultat, sada smo suočeni s ovom krizom bez globalnih lidera koji mogu nadahnuti, organizovati i finansirati koordinirani globalni odgovor na epidemiju.
Tokom epidemije Ebole u 2014. godini, Amerika je služila kao takav vođa. Sjedinjene Države odigrale su sličnu ulogu i tokom finansijske krize 2008. godine, kada je uz njih stalo dovoljno zemalja za sprečavanje globalnog ekonomskog kraha. Ali posljednjih je godina Amerika digla ruke od uloge globalnog lidera. Sadašnja američka administracija smanjila je podršku međunarodnim organizacijama poput Svjetske zdravstvene organizacije i jasno svijetu dala do znanja da SAD više nemaju prave prijatelje – imaju samo interese. Od izbijanja krize izazvane koronavirusom, SAD stoje po strani i za sada se suzdržavaju od vodeće uloge. Čak i ako u konačnici pokušaju preuzeti vodstvo, povjerenje u trenutni vrh države srozano je do te mjere da bi ga malo koja zemalja bilo spremna slijediti. Da li biste pratili lidera čiji je moto „Prvo ja“?
Prazninu koju su ostavile SAD nije popunio niko drugi. Upravo suprotno. Ksenofobija, izolacionizam i nepovjerenje sada karakterišu većinu međunarodnog sistema. Bez povjerenja i globalne solidarnosti nećemo moći zaustaviti epidemiju koronavirusa, a vjerovatno ćemo vidjeti više ovakvih epidemija u budućnosti. No, svaka je kriza i prilika. Nadamo se da će trenutna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu opasnost koju predstavlja globalna razjedinjenost.
Da uzmemo jedan istaknuti primjer, epidemija bi mogla biti zlatna prilika za EU da povrati podršku koju je izgubila posljednjih godina. Ako oni sretniji članovi EU brzo i velikodušno pošalju novac, opremu i medicinsko osoblje u pomoć svojim najteže pogođenim kolegama, to bi, bolje od bilo kojeg broja govora, pokazalo koliko vrijedi evropski ideal. Ako, s druge strane, svaka zemlja bude ostavljena da se pobrine za sebe, epidemija bi mogla odzvoniti posljednje zvono za uniju.
U ovom trenutku krize, ključna se borba odvija u samom čovječanstvu. Ako ova epidemija rezultira većom razjedinjenošću i nepovjerenjem među ljudima, to će biti najveća pobjeda virusa. Kad se ljudi svađaju – virusi se dupliciraju. Suprotno tome, ako epidemija rezultira bližom globalnom saradnjom, to će biti pobjeda ne samo protiv koronavirusa, već i protiv svih budućih patogena.