By Boštjan Prijanovič, direktor agencije New Moment Y&R Ljubljana, osnivač škole za marketing BP Komunikacije i član upravnog odbora Udruženja slovenskih oglašivačkih agencija
Sve vrijeme kada radim, mene je strah. Malo me je strah zato što su klijenti ponekad nepredvidivi, mogu se predomisliti da treba nešto brzo uraditi do sutra. OK, to još i nekako ide, to je cijena rada u oglašavanju.
Više me je strah jer radim u poslu u kojem, kao agencija, previše zavisimo od drugih. Kupujemo mnogo proizvoda i usluga od naših dobavljača, takozvanih »third parties«.
I, koliko me je strah? Joj!
Strah me je da mi neće na vrijeme poslati ponude. Ponekad imam osjećaj da im smetam, odnosno oduzimam vrijeme kad im »riktam« posao. Joj, zaista hvala za ponudu. Strah me je hoće li biti preskupi. Opravdano me je strah da će u toku projekta pokušati podići cijenu. Zatim me je strah da li će zaista napraviti to što smo se dogovorili. Jer, znate, za sve ćemo na kraju klijentu biti odgovorni moja agencija i ja. Tako stoje stvari. A najviše me je strah kada nešto naprave pa onda to treba popraviti, doraditi. Joj, tako se nismo dogovorili, šta vi hoćete, to nismo imali u predračunu… Kada snimamo oglase uvijek me je strah hoće li glumci još malo »doraditi« scenarij… Ili da im je »bilo obećano« da će njihova uloga biti veća (halo???).
Da se neko pitao da li je odradio zaista dobro i profesionalno, to ne čujemo često.
I zato živim u strahu.
Ali ponekad ti se dogodi da je strah suvišan.
Evo, rekao sam. Ponekad je sve ok. Malo se čudno osjećam jer je u mojoj prirodi da više kritiziram nego da hvalim.
Klijent nam da ograničen budžet. Snimamo sa slovenskom košarkaškom reprezentacijom – na raspolaganju imamo jedno popodne, u nedjelju, sve skupa 3,5 sata za snimanje. Ali nema problema.
Produkcija prihvata izazov, nema nijedne poteškoće, sve ide bez primjedbi. I to s mnogo prijedloga kako poboljšati stvari, kako riješiti probleme. Pa iako nije ogroman budžet.
Košarkaši na čelu s Juretom su carevi. U suštini imaju, kako se kaže, porodično popodne, nekoliko rijetkih sati koji su namijenjeni tome da ih provedu s porodicom u cjelokupnom ciklusu priprema i prvenstva. Dolaze tačno kao švicarski vlak. Slušaju i pažljivi su, kad se scena mijenja malo se zabavljaju, ubacuju u koš s lokalnom ekipom koja nam pomaže. Savjetuju kako bi sve izgledalo prirodnije, ponavljaju u nedogled bez gunđanja (neki dobro plaćeni glumac bi već kod petog ponavljanja počeo kolutati očima). Ostaju dok treba. Momci iz saveza obezbjeđuju sve potrebno, pomažu, tvitaju sa snimanja. Iako niko od njih nije plaćen za to, snimanje je dio sponzorskog dogovora između sponzora i košarkaškog saveza.
Lokalni košarkaški klub je primjer kako možeš biti koristan – mogli bi poslužiti za primjer prosječnom obrtniku. Požrtvovani i na raspolaganju, dolaze, presvlače se, cijele porodice pomažu. I to u nedjelju. Pa iako ništa za to nisu plaćeni, samo zanimljivo iskustvo dobijaju.
Ovako bih želio da izgledaju moji radni dani.
Za sada sam im zahvalan za barem jedan dan kad me nije bilo strah!