Davor Bruketa i Nikola Žinić izložili su u četvrtak 54 svojih Moleskine bilježnica u Oris Kući arhitekture. Bilježnice sadrže godinama zapisivane skice, crteže, ideje, rasporede te brojne druge do sada „tajne“ detalje. Posjetitelji imaju priliku kroz izloženi sadržaj zaviriti iza kulisa svakodnevnog rada kreativnih direktora. Tko zna, možda će pažljiviji posjetitelj otkriti nešto vrijedno. Više o ovoj izuzetno zanimljivoj i važnoj izložbi možete pročitati na našem portalu.
Zašto je po meni ova izložba jako važna? Prije svega zato što govori mnogo o kulturi komuniciranja na sastancima i potrebi da stavljanjem bilejžnice na sto svom sagovorniku kažete koliko vam je važno to što će vam kazati da ste spremni nešto od toga i zabilježiti. Drugo, zato što vam zabilješke sa sastanaka predstavljaju važnu arhivu ideja, zapažanja, činjenica… Kada je čuvena fabrika olovaka i pribora za pisanje Faber Castell prije četiri, pet decenija zapala u krizu koja je prijetila bankrotom, arhivar kompanije je došao svom gazdi, grofu Kasperu Faberu i pokazao mu svoju bilježnicu u kojoj je bio zapisan prijedlog jednog od njihovih inženjera za kolekciju pisaćeg pribora koji bi bio izrađen od metala. Takvog pribora na tržištu nije bilo. U bilježnici su se nalazile i skice. Prrijedlog je bio odbijen i ta kolekcija nikada nije napravljena. Sada je arhivar predlagao grofu Faberu da naprave tu kolekciju jer bi ona mogla doprinijeti oporavku poslovanja, bila bi nešto novo na tržištu. Grof je to porihvatio, pisaći pribor je postigao veliki uspjeh na tržištu i kompanija se oporavila. To je to. Zapiši u svoju bilježnicu sve, nikada ne znaš kad će ti zatrebati. I čuvaj, čuvaj svoje bilježnice kao svoje najveće blago.
Davor i Nikola su, ako se ne varam, počeli sa agencijskim poslom još u vrijeme studija pije tridesetak godina. Od prvog dana sve zapisuju i čuvaju. Oni su prije 30 godina znali da će napraviti svjetsku karijeru u advertisingu, da će za svoju kreativnost osvojiti najveće svjetske nagrade, da će raditi genijalne stvari i da će to jednog dana biti korisno za pokazati strukovnoj javnosti. Oni su od prvog dana planirali jednu ovakvu izložbu.
Imate liu vi tako snažnu viziju svog posla? Bilježite li ovako pedantno sve što radite? Ako niste to činili do sada počnite odmah, danas, od prvog slijedećeg sastanka sa svojim saradnicima ili poslovnim partnerima.
Ja to nisam radio na taj način, i nisam čuvao. Vrlo malo, ili gotovo ništa nemam od svega što sam radio protekle 52 godine, a radio sam i uradio mnogo toga. Uspio sam jedino napisati knjigu Hotel Jugoslavija u kojoj sam opisao svoj pooslovni put i tako barem sačuvao od zaborava to što sam radio i uradio.
Prije 31 godinu sam gotovo mogao ostati bez glave zato što nisam zapisivao. Bilo je to ovako.
U sarajevskoj agenciji OSSA sam pet godina vodio tim za sportski i turistički marketing (1985-1990). Među našim klijentima je bio i Fudbalski savez Jugolavije (FSJ) za koji smo radili marketing kao njihova ekskluzivna marketing agencija. Najveći projeklat nam je bilo Nogometno prvenstvo Italija 1990 čiju smo realizaciju započeli 1987. godine. Kada smo u januaru 1990. osnovali jugoslovensko-švicarsku marketinšku agenciju IMS/STUDIO 6 Yugoslavia, čiji sam ja postao glavni direktor, ugovor sa FSJ-om je, u okviru OSSA-inog dijela osnivačkog kapitala, prešao na STUDIO 6. Vlasnik i predsjednik agencije bio je Goran Takač, čiji je otac Artur bio savjetnik predsjednika Međunarodnog olimpijskog komiteta Juana Antonija Samarancha. Artur je Varaždinac i bio je emotivno vezan za rodni grad. U proljeće 1990. zamolio je Gorana i mene da odemo u Varaždin, u Yassu (Jugoslovenski asortiman sportskih artikala), koja je bila veliki proizvođač sportske opreme. Trebali smo da vidimo možemo li im napraviti neke komunikacijske projekte koji bi ih učvrstili na tržištu. Dogovorio sam sastanak sa Savom Vlajkovićem, generalnim direktorom: iznimno je uvažavao Arturovu inicijativu. Yassa je bila prvi sponzor Zimskih olimplijskih igara „Sarajevo 1984“ pa smo nekako i emotivno bili vezani za njih.
U to vrijeme Yassa je bila na vrhuncu, posebno u fudbalu. Osvojili su prvenstvo Jugoslavije s Vojvodinom, koja je igrala u njihovim dresovima. Dogodila im se i jedna neočekivano dobra stvar u finalu kupa Jugoslavije. Fudbaleri Partizana su, nakon teške pobjede nad Veležom, od sreće poskidali dresove i bacilli ih u gledalište. Kada su trebali dobiti pehar, rečeno im je da to neće moći goli do pojasa. Uzeli su majice od momaka koji su skupljali lopte oko terena. Oni su bili obučeni u majice s velikim logom Yassa na prsima. Tako je Yassa dobila sjajan publicitet na televiziji i u štampi. Porasli su im apetiti: htjeli su oblačiti nogometnu reprezentaciju, koja je postala popularna nakon velikog uspjeha u kvalifikacijama – prvi smo se plasirali na SP i to bez ijednog poraza. Ivica Osim je sjajno vodio reprezentaciju. Savo nam je kazao kako pola godine pokušava saznati koliko Adidas daje Fudbalskom savezu da bi vidjeli mogu li i oni konkurisati. Ugovori s dobavljačima opreme obnavljali su se u ciklusima od četiri godine i to u vrijeme održavanja Svjetskog prvenstva. Međutim, nisu uspjeli doći do informacija. Goran je kazao da su ugovori Adidasa s nogometnim savezima najstrožije čuvana tajna. Kako je to rekao, povukao sam telefon sa Savinog stola i okrenuo Fudbalski savez Jugoslavije u Beogradu. Razgovarao sam s generalnim sekretarom Antom Pavlovićem: kazao mi je da smo prije početka kvalifikacija bili na 28. mjestu u Evropi i da nam niko ni opremu nije htio dati besplatno, a kamoli još i novac. Adidas je dao opremu i 20.000 maraka. Odluka Fudbalskog saveza za pregovore u Rimu bila je da se traži kompletna oprema i 200.000 maraka. Nakon što sam spustio slušalicu, sve sam prenio Vlajkoviću. Bio je zadovoljan, jer Yassa je to mogla platiti, a ja sam bio sretan da sam mu za dva minuta dao informaciju do koje nije mogao doći šest mjeseci.
Kad smo Goran i ja krenuli autom za Zagreb, bio je ljut. „ Da mi nije žao tvoje i moje porodice, sad bih ti okrenuo volan pa da nas nema. Pa šta uradi? Ti nikada ništa nećeš zaraditi i nije mi jasno kako si tako olako dao informaciju koja vrijedi zlata. Nikada on to ne bi saznao da mu ti nisi kazao. Pokušavao je pola godine i ne da nije uspio, nije se pomakao s mjesta. Šta je falilo da je sačekao još 15-20 dana. Trebao si samo u bilježnicu sa strane zapisati njegovu želju. I onda ga nazvati za pet dana i kazati kako si bio u Beogradu i da postoje šanse da to saznaš. Pa nakon pet dana mu javiš kako si ponovo bio u Beogradu, podijelio poklone, izveo ljude na ručak i večeru. Pa nakon pet dana opet jedna informacija i, kada mu na kraju javiš sve, ispostaviš mu račun za troškove i za trud koji si uložio. Koliko si vremena i znanja potrošio, koliko si im ideja u Fudbalskom savezu dao da bi mogao ovako da razgovaraš sa njima, i ti, umjesto da to kapitaliziraš, istreseš sve iz rukava onako. Ne radi se tako posao, dragi moj Ekreme.”
Bilježnica, bilježnica i sve zapisivati. Što kaže Davor „sad kad otvorim svoje bilježnice znam tačno gdje sam bio na današnji dan prije 20 godina.“
