Kad sam počeo pisati dnevnik, bilo je to 17. decembra 2016. kada je objavljen prvi, nisam mislio da ću dogurati do 190. A moglo ih je biti i više da je bilo vremena za pisanje.
I protekle dvije sedmice su uglavnom bile u znaku No Limita. Sređivali smo utiske, pravili analize i činili prve korake u pripremi za festival naredne godine.
Između ostalog, ocijenili smo da nam je PR festivala bio jako loš. Nismo imali vremena za kontakte sa medijima. Zbog toga smo odmah zakazali ručak sa Unom Bejtović i dogovorili se da nam Bejtovic Communications bude PR agencija No Limita. Dosta će se stvari oko festivala događati tokom cijele godine tako da sa PR aktivnostima treba krenuti što prije. Mi ćemo Uni poslati naš plan aktivnosti na osnovu kojeg će nam ona uraditi komunikacijsku strategiju. Zadovoljni smo da smo ovo profesionalizirali i da ćemo od sada imati mnogo uređenije donose s javnostima.
Prvi korak nam je raspisivanje javnog natječaja za kreiranje novog vizuelnog identiteta No Limita. Vrijeme je da ga nakon deset festivala promijenimo i udahnemo mu novu energiju.
Nastavljamo sa definiranjem našeg biznis plana za ovu godinu i sa potpisivanjima godišnjih ugovora sa partnerima. Taj dio posla ide prilično dobro. Kako stvari sada stoje, imat ćemo više ugovora nego prošle godine i bolju finansijsku realizaciju. To će nam omogućiti stvaranje kvalitetnijeg sadržaja i angažovanje većeg broja autora.
U Sarajevu je bio moj drug Robert Čoban, predsjednik Color Press Group. Skijao je na Jahorini pa se spustio u grad da se malo družimo i odemo na ćevape kod Želje. Sa Robertom je bila i Suzana Šakić, glavna urednica izdanja Ljepota i zdravlje za Bosnu i Hercegovinu. Najviše smo razgovarali o Balaševiću. Robert smatra da mu nije bilo vrijeme za odlazak i da je napravljeno nekoliko grešaka u nizu koje su tome doprinijele. Prisjećao se mnogih događaja iz njihovog druženja. Gigant je otišao prerano, velika šteta. Poslije ćevapa prebacili smo se u baštu hotela Evropa gdje nam se pridružila Melina Kamerić sa AlJazeere.
Sarajevo postaje sve veće žarište koronavirusa. Smanjio sam izlaske i kontakte na minimum. Odlaze mi prijatelji i zbog njih sam jako tužan kad god se nešto loše dogodi.
Nedjelja. Vraćam se iz šetnje sa Vedranom. Dok sam ulazio u kuću zvoni mobitel. Na displeju piše Kula (Omer Kulić). Znam da slijedi „vrijeđanje“. Kula je tipični Sarajlija koji kad hoće da vas nahvali kaže: „Gdje si lopino?“. Javljam se, a Kula odmah počinje: „Gledao sam te neko veče na televiziji, No Limit festival i kažem raji – eno ga, opet vara cijeli svijet.“ Nastavljamo razgovor koji polako prelazi u normalnu komunikaciju i dogovor da ćemo se uskoro naći na kafi da se dobro ispričamo.
Kula je pilot. Prije rata vodio je Energoinvestovu avijaciju. Početkom rata avion se zatekao u Beogradu i odmah je konfiskovan. Kula je na prevaru da mora podići avion radi provjere tehničke ispravnosti poletio i odletio u Mađarsku, a odatle za Sarajevo. Sjećam se da su mu u Beogradu dali pratioca da ne bi uradio ono što je uradio, ali se ne sjećam kako ga se riješio. Sve je bilo u skladu sa Đoletovim stihom: „Ja ipak varam malo bolje.“ Avion kojeg je Kula vratio u Sarajevo je dodijeljen Predsjedništvu BiH. Kula je četiri godine vozio Aliju Izetbegovića na sva njegova putovanja u inozemstvo. Danas je profesor letenja na fakultetima u Beogradu i Sarajevu.
Prisjetio sam se nekoliko događaja.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma duže vremena sarajevski aerodrom nije bio otvoren za komercijalne letove. Najbliži aerodrom je bio onaj u Splitu. Kada je Miroslav Kert, direktor ljubljanske A Banke dolazio u Sarajevo da obnovi saradnju sa sarajevskim bankama, otišao sam po njega u Split. Tri dana sam ga pratio na sastancima. Noć uoči povratka u Ljubljanu večerali smo u restoranu Lovac. Malo je restorana tada bilo otvoreno tako da nismo mogli imati svoj sto, već smo sjeli za isti sto sa dvije žene iz DHL-a koje su iz Zagreba došle u Sarajevo. Miro i ja smo ujutro u 6 sati trebali za Split kako bi stigli na popodnevni avion za Ljubljanu. Bio je zadovoljan poslom kojeg je obavio u Sarajevu, ali mu je bilo žao da sutra u 11 sati neće biti na sastanku kojeg je guverner Narodne banke Slovenije Franc Arhar zakazao sa direktorima svih banaka. Neće stići ni na otvaranje Sportskih susreta žena A Banke koje je bilo zakazano za to popodne. Taman kad mi je to rekao, iz separea izađe Kula sa svojim gostima. Stade kod našeg stola i obrati se ženama iz DHL-a i Kertu: „Vidim da ste fina gospoda i nije mi jasno kako sjedite u društvu sa ovim kriminalcem?“ Uzvratio sam mu istom mjerom: „Dobro je mangupe, isprati svoje goste i vrati se.“ Svi za stolom su bili zbunjeni. Mislili su da ćemo se potući kad se vrati. Kula dođe, sjede za sto, a ja ga pitam: „Kako moj drug Miro može sutra u 11 sati biti u Ljubljani na sastanku kod svog guvernera?“ „Vrlo jednostavno,“ odgovori Kula. „Dovedi ga ujutro u 8 sati pred moju zgradu i sve riješeno.“ Ustade i ode jer je imao još obaveza. I usput me je počastio sa još par „komplimenata“. Naravno da mu Kert nije vjerovao. Prejednostavno mu je sve zvučalo. Cijelo veče me je ubjeđivao da mi ipak ujutro zapucamo u Split, a ja sam mu govorio kako će sve biti u redu. Kad smo se rastajali ispred hotela Holiday Inn, Miro me po stoti put zamoli da mi ipak ujutro u 6 krenemo za Split. Rekao sam mu da ne brine. Ujutro u 8 smo bili ispred zgrade u kojoj je Kula stanovao. Tačno na vrijeme pojavio se u kapetanskoj uniformi, ubacio Kerta u auto i otišli su na aerodrom. Miro je u 11 bio kod guvernera. „Kert, otkud ti, zar nisi kazao da ćeš biti u Sarajevu?,“ pitao ga je guverner Arhar. „Dao mi Alija avion da stignem na sastanak,“ odgovorio mu je Kert.
Naravno, nije to Kula uradio jer ima baš toliko veliko srce. To jutro je letio za Njemačku i imao planirano tehničko slijetanje u Ljubljanu. Poklopilo se.
U decembru 1990., bio sam direktor jugoslovensko-švicarske agencije IMS Studio 6 Yugoslavia. Cijelu tu godinu bili smo zvanična agencija jugoslovenske vlade čiji je premijer bio Ante Marković. U decembru smo, u dogovoru sa Markovićem, u hotelu Hayat organizovali izbor Businessman godine. Tim povodom je iz Lozane došao moj predsjednik Goran Takač. Sa njim je došao i njegov direktor za Švicarsku i njegova asistentica. Prvo su došli u Sarajevo da obiđu agenciju. Taman smo opremili poslovni prostor i htio sam im ga pokazati. Nakon dvodnevnog boravka u Sarajevu planirali smo redovnom linijom JAT-a odlazak za Beograd. Kad sam trebao rezervisati karte skontao sam da karte za naš tim iz Lozane i Sarajeva dođu nešto jeftinije nego da iznajmim mali avion pa da kao gospoda odletimo za Beograd. Iznajmili smo Energoinvestov mlaznjak. Naravno, sve sam dogovorio sa Kulom. Kada smo izašli na pistu sarajevskog aerodroma Kula nas je sačekao ispred aviona. „Jesi li platio?,“ pitao je. „Jesam,“ odgovorio sam. Počeo je da se smije i zatražio peti primjerak virmana. Imao sam ga u džepu, a Kula se popeo u avion i upalio farove. Sišao je, uzeo virman, primakao se svjetlima i gleda ga okrenut leđima Goranu pa uz smijeh kaže: „A, jesam ti ga šuknuo pred gazdom?“
Godine 1987. Sarajevo je bilo domaćin Svjetskog para ski prvenstvu (skokovi s padobranom gdje takmičari prilikom doskoka odbacuju padobran i nastavljaju skijati). Agencija OSSA, u kojoj sam tad vodio tim za sportski marketing, je bila zvanična agencija Prvenstva. Kada sam sastavljao listu potencijalnih sponzora, na nju sam stavio i britansku kompaniju koja proizvodi padobrane za para ski. Nalazila se u jednom malom mjestu prilično udaljenom od Londona i putovanje do tamo je bilo dosta komplikovano. Zamolio sam Dragutina Bracu Kosovca, generalnog direktora Energoinvesta i predsjednika organizacionog komiteta Svjetskog para ski prvenstva, da mi da avion da odem i vratim se za jedan dan, a i da na potencijalnog sponzora ostavim utisak da smo mi ozbiljan partner. Kula je, naravno, pilotirao. Otišli smo u Britaniju, imao sam vrlo uspješan sastanak i domaćini su me pozvali na ručak. Kula je rekao da ne možemo na ručak već da se u dvanaestom satu moramo vratiti u Sarajevo. Ne možemo noćiti jer je sutra imao planiran let za Libiju. Avion je imao tahometar, uređaj koji je precizno bilježio svaki sat leta, a po zakonu u jednom danu ne smije biti u pogonu više od 12 sati. Kontrole po slijetanju su bile česte, a kazne drastične. Sjeo sam gladan u avion znajući da je Kula u međuvremenu nešto jeo. Rekao sam mu: „Svi ste vi šoferi isti, vozio avion ili auto.“ Aludirao sam na to da sam, dok sam radio na Radio-Sarajevu, par puta morao na putu noćiti jer vozač nije htio prekoračiti dozvoljeno vrijeme već uzeti još jednu dnevnicu. Jednom sam čak noćio u autu nasred Romanije, dok nije svanulo jutro.
Kula je sjajan čovjek i dobar drug, ali što te taj može „počastiti“, naročito ako si u nekom društvu, to ne može niko.
Sarajevo, 15. mart 2021.