Piše: Ekrem Dupanović
Kao i mnogi od vas, poštovani čitaoci, i ja sam gledao utakmicu Liverpool-Barcelona. U obje polufinalne utakmice sam navijao za Redse i to iz dva razloga. Prvi je to što ne volim Barcelonu jer uglavnom igra dosadan fudbal. Da nije Messijevih čarolija i ponekad fantastičnih poteza Suareza, fudbalera koji zna i odgristi uho protivničkom fudbaleru, ne bi bili tamo gdje jesu. Drugi razlog je što sam uvijek, kad nemam svog izrazitog favorita, na strani onoga ko je u slabijem položaju.
Liverpool je to bio u obje utakmice. U Barceloni je bio gost, što je uvijek teži položaj, a u uzvratu je bio totalni autsajder jer je malo ko vjerovao da će Barceloni utrpati četiri komada. Čak ni Klop u to nije vjerovao i zato je kazao da mu je častan oproštaj od Lige prvaka jedina želja. Znamo kako se završilo. Barcelona je primila četiri gola. Djelovala je potpuno izgubljeno, poslije svakog gola Mesi i Suarez su širili ruke i vrtjeli glavom kao da nisu mogli shvatiti šta im se dešava.
Gledajući utakmicu razmišljao sam o svojih šezdeset devet godina života obzirom da mi je za dva dana bio rođendan. Istog dana smo rođeni Evropa i ja. Pet godina ranije na isti dan sklopljen je mir, završen je Drugi svjetski rat i od tada se 9. maj obilježava kao Dan pobjede nad fažizmom.
Sva su ta moja razmišljanja o životu nekako bila haotična dok nisam u gledalištu vidjeo Mohameda Salaha sa majicom na kojoj je pisalo Never Give Up (Nikad ne odustaj). To je to, to sam ja, to je sav moj život. Nikada nisam odustajao. Nikad.
I kada sam na jednom od prvih zadataka otišao na Tjentište na snimanje filma Sutjeska, da snimim Ričarda Bartona (glumio je Tita) kako u ruci drži i čita omladinski list Spektar, svi su mi u filmskoj ekipi kazali da nijedan novinar nije uspio razgovarati sa Bartonom jer ima jako obezbjeđenje koje je doveo iz Amerike. Računali su na sve osim na mene i moju želju da napravim taj snimak. Proveo sam dva dana na drvetu osmatrajući dešavanja na setu i, na kraju, kada je sjeo da ruča, skočio sam drveta tačno pored njegovog stola. Uspio sam uraditi ono po šta sam došao.
Nisam odustao ni kad smo preuzeli sponzorstvo Monike Seleš, pionirske prvakinje svijeta u tenisu tvrdeći da ona može dogurati do najbolje tenisačice svijeta i u seniorskoj konkurenciji. Omogućili smo joj, zajedno sa našim sponzorom Energoinvest Iris Computer da ode u kamp Majka Boltijeria na Floridi. Finansirali smo taj boravak tri godine sve dok Monika nije postala prvi ženski reket svijeta.
Nisam odustao ni kada sam krajem 1988. godine prijavio agenciju OSSA Sarajevo, u kojoj sam tad vodio tim za sportski marketing, na konkurs za izbor zvanične marketing agencije Evropskog prvenstva u atletici “Split 1990”. Svi moji prijatelji iz Zagreba su mi govorili da uzalud trošim vrijeme, da nemamo šansi, da Hrvati, koji su već tad krčili put ka stvaranju samostalne hrvatske države, neće dozvoiliti da im tako veliki projekat preuzmu Sarajlije. Mi smo se ipak kandidirali i ubjedljivo pobijedili. Dobili smo taj projekat i savršeno ga odradili do kraja.
Nisam odustao ni kada nas je u proljeće 1990. godine Mustafa Čengić, zamjenik saveznog ministra za informisanje u vladi Ante Markovića, pozvao da se prijavimo na konkurs jugoslovenske vlade za izbor zvanične vladine marketing agencije. “Molim te, učini mi uslugu, prijavite se jer nam treba treći kandidat. Ali odmah da znaš, to je samo formalno, vi nemate šanse, mi već imamo dvije agencije i među njima će biti odabrana agencija koja će raditi za Vladu”. Odgovorio sam mu: “Mustafa, mi nećemo ići ako je to samo formalnost. Ako se prijavljujemo, onda ćemo uraditi projekat.” “Radi kako hoćeš, ali samo ćeš džabe trošiti vrijeme,” odgovorio mi je Mustafa. Imali smo dva jaka protivkandidata. Studio Marketing Beograd (Dragan Sakan) koji je bio favorit između ostalog i zato što je Darko Marin, savezni ministar za informisanje, Slovenac, i normalno je da će favorizirati agenciju Delo Beograd.
Druga je bila agencija Borba, koja je takođe bila veliki favorit jer je jugoslovenska vlada već kupila novinsku kuću Borba obzirom da se ulazilo u višepartijski sistem i Vlada je trebala svoj medij. I, na kraju, kada je napravljen raspored jednostanih prezentacija sve tri agencije, mi smo dobili prvi termin. To vam je ono. Kad treći počne da priča, svi zaborave šta je onaj prvi rekao. Ali nismo odustali. Napravio sam prezentaciju i pobijedili smo. I to toliko uvjerljivo da Vlada nije čekala na odluku o izboru agencije 15 dana, kako je pisalo u konkursu, već su se za nas odlučili odmah, istog dana. Poslije prezentacije su nas pitali u kojem smo hotelu odsjeli. Kad sam rekao da smo u Intercontiju, sugerisano mi je da budem u 17,00 sati u lobiju. Tačno na vrijeme došao je podsekretar Ministarstva informisanja i obavijestio me da smo dobili posao. Sutra ujutro smo potpisali ugovor.
Pa ni zadnjih gotovo devet godina nisam odustao od portala Media Marketing, mada sam par puta bio na korak od toga. Vjerovao sam u taj projekat i u to da će kad tad oglašivačka industrija Adriatic regije shvatiti da smo joj potrebni. I shvatila je. Danas smo najrelevantniji medij industrije.
Kako me je Mohamed Salah pogodio sa svojom majicom i sloganom Never Give Up.
Vjerovatno je bilo situacija u kojima sam odustao, ali kod nevažnih stvari. Nikada kada su u pitanju bili veliki projekti i veliki rizik koji uvijek ide ruku pod ruku sa velikim projektima.
Da, odustao sam u srijedu uveče od gledanja drugog poluvremena utakmice Ajax-Totenhem. Ajax je vodio sa ukupnim rezultatom od 3:0, igrali su fantastično. Mislio sam da će u drugom poluvremenu deklasirati Totenhem, poniziti ga, a ja to ne volim gledati. Otišao sam na spavanje. Oko pola noći naš se sin Filip vratio s puta. Napravio sam mu večeru i pričao o Liverpoolu. Kad sam mu htio pokazati nevjerovatan četvrti gol, otvorio sam portal Jutarnjeg lista i doživio šok. Krupan nalov: “Šok u Amstredamu, Totenhem se golom u zadnjim sekundama nadoknade vremena plasirao u finale Lige prvaka.” Nisam mogao da vjerujem šta sam propustio.
Never Give Up!!!
Sutradan (juče, četvrtak) sam odlučio da ništa ne radim već da slavim rođendan. Prvo sam imao porodični doručak. Onda sam otišao na doručak sa svojom ekipom (Adnan, Asja, Malik, Amela i Kemal) da ih počastim za rođendan. Poslije toga na ručak sa Lamijom i Eldinom Herendom. Danima sam razmišljao s kim ću podijeliti radost rođendanskog ručka i na kraju sam se odlučio za njih dvoje jer ih jako volim i cijenim njihov kreativni rad. Nisam im rekao da mi je rođendan. Ni Eldin meni nije rekao da je i njemu rodjendan 9. maja. Obadvoijica smo bili iznenađeni. Slučajno? Ništa nije slučajno. Uveče porodična večera. Moj brat Enver, Vedrana, Asja, Filip i unuka Tara. I, naravno, pridruženi član naše porodice Zvezdana Žujo, moja najdraža drugarica.
Imao sam prelijep rođendan.
Hvala svima koji su mi poslali čestitke. Zbog velike količine sjajnih poruka ne mogu pojedinačno odgovarati i zato se ovom prilikom zahvaljujem svima koji su me se juče sjetili.
Sarajevo, 10. maj 2019.
