Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Razgovarala: Aleksandra Babić, izvor: Bitef
Srđan Šaper, osnivač I&F McCann Grupe i veliki prijatelj BITEF-a, nesumnjivo je svestrana i inspirativna osoba sa kojom bismo satima razgovarali. O saradnjama koje oplemenjuju, o tome zašto se u pozorištu, baš kao i u crkvi – ćuti, o tome šta ga je uznemiravalo nekad, a šta danas, o Idolima, Novom talasu i saradnji Bitefa i I&F McCann Grupe, čitajte u intevjuu koji slijedi.
U jednom intervjuu istakli ste da ste, kada je uspeh I&F McCann Grupe u pitanju, najponosnniji na to što se uvek trudite da razmišljate out of the box. Koliki je izazov razmišljati na taj način danas u Srbiji?
Srđan Šaper: Uvek je izazov razmišljati out of the box zato što je to jedini način da iznenadite sami sebe. Veličina tog izazova nikada nije bila vezana za neki određeni prostor ili epohu. Mira Trailović i Jovan Ćirilov su tako razmišljali kad su stvarali Bitef, verujem da danas tako razmišlja i Ivan Medenica. Jedino što se kroz vreme menjalo je ta “kutija” i njene granice. Ono što je pre deceniju bilo nezamislivo, sada je deo svakodnevnice. Ali i neki davno osvojeni vrhovi danas su nepristupačni. Nikada nije bilo lako pomerati granice, iznenaditi sebe i svoju okolinu. Nekada vas to, doslovno ili simbolički, dođe i glave. Baš zato što nije lako, veće je zadovoljstvo kada uspete da realizujete ideju koja je je nastala iz razmišljanja out of the box.
Pored toga, na čemu još insistirate kada je vaš tim u pitanju, od osobina pojedinaca, preko timskog rada, do odnosa prema partnerima i klijentima?
Srđan Šaper: Mislim da je jako važno da čovek uvek i svuda bude radoznao. Radoznalost vas podstiče da proširite svoja znanja, da postavljate pitanja koja mogu da vas dovedu s druge strane “kutije” o kojoj smo razgovarali.
Nakon bavljenja umetnošću na razne načine, upustili ste se u biznis. Nesumnjivo je da ste za oba polja pronašli neku zajedničku nit. Koju dozu slobode ste zadržali za sebe nakon upuštanja u biznis vode?
Srđan Šaper: Sticajem okolnosti nikada nisam imao nikoga iznad sebe, osim sopstvenih ograničenja ili predrasuda. Dugo sam bio frilenser, a nakon toga sam pokrenuo sopstveni biznis. Uvek sam imao slobodu da samostalno donosim odluke, ali uz tu slobodu ide i odgovornost, ka i neka vrsta usamljenosti. Odgovornost prema klijentima i zaposlenima. Imao sam potpunu slobodu da realizujem svoje ideje, al i odgovornost da one budu uspešne, ili propale.
Bili ste deo Novog talasa. Idoli su jedni od osnivača ovog pravca u domaćoj muzici. Neka vrsta idealizovanja tog perioda i danas je neminovna, kako kod starijih tako i među mladima. Da li ste u tom trenutku bili svesni svog bunta? Šta je to što vas je održavalo, motivisalo, protiv koga ste se bunili i, na kraju, da li revolucija u jednom trenutku zaista jede svoju decu?
Srđan Šaper: Svako vreme uvek idealizuje svoje početke, kao što i svaka starost idealizuje svoju mladost. Da li je Novi talas bio na početku ovog vremena ili na kraju nekog bivšeg, to više ne mogu da procenim. U svakom slučaju, mnogima je značio više od muzike, više od umetnosti, bila je to naša slika u jednom idealnom ogledalu. Mi smo sada neki drugi, ogledalo se razbilo, a da li je ideja prestala negde “s one strane dobra i zla”, to će pokazati buduće vreme.
Socio-psihološki kontekst osamdesetih od ključnog je značaja za nastanak Novog talasa, za buđenje tadašnje omladine, za njihovo osvešćivanje, ali i za njihovo prepuštanje raznim porocima. Naizgled sve je držano pod kontrolom, režim je bio stabilan, ali Titova smrt samo je ubrzala ono što je ključalo ispod talasa prividnog savršenstva. Mladi su bili nezadovoljni, dekadentni, autodestruktivni. Šta vas je uznemiravalo tada, a šta vas uznemirava danas?
Srđan Šaper: Novi talas je sve uznemirio. Pojavila se muzika u kojoj nije bilo presudno kako svirate, već kako osećate. Titova smrt je na neki način bila i smrt Jugoslavije. Živeli smo u umrloj državi i društvu, a da to nismo ni osetili. Kao u filmu Osmi putnik iz tih godina u nama je izraslo nešto strašno, nešto što nismo poznavali. Mi nismo bili sposobni da se borimo za veliku stvar, a mladi danas, mada to malo ko vidi – jesu. Nažalost, tada me je uznemiravao privid, a danas suština.
Pesma Idola Retko te viđam s devojkama, bila je i više nego subverzivna u to vreme. Kako vam danas izgleda muzička scena u Srbiji, šta je danas subverzija u tom smislu, ima li je uopšte?
Srđan Šaper: Ta pesma je nastala sa neizgovorenom željom da osvojimo prostor slobode za nas. Koliko god je Jugoslavija u mnogo čemu bila moderna, zapravo je u intelektualnom smislu bila opresivna. Postojala je ogromna cenzura i autocenzura. Danas ljudi ne mogu da zamisle da je osvajati tu vrstu slobode bio popriličan poduhvat. To je bio naš izazov, hajde da bacimo rukavicu u lice svima pa da vidimo šta će biti. Danas je muzika intimna, u tome je razlika.
Bitef od svog osnivanja do danas na ove prostore dovodi različite vrste umetnosti, zalaže se za nove kulturološke prostore, eksperimentalne forme, bavi se društvenim, političkim i kulturnim kontekstima, ali i konsekvencama pozorišta… Šta biste Vi rekli, koja je društvena funkcija teatra?
Srđan Šaper: Da pozorište nije moćno, da li bismo o tome danas razgovarali? Da nema uticaja na društvo, da li bi se nedeljama govorilo o prošlogodišnjem Bitefu i predstavi Olimp? Pozorište otvara pitanja, vraća nas iznova da se suočimo sa svojom senkom. Društvena funkcija teatra po mom mišljenju je neka vrsta religijskog obreda u sekularizovanom svetu. U pozorištu ćutite, kao u crkvi.
I&F McCann Grupa i Bitef sarađuju sada već dve godine. Zašto baš Bitef kao poklon Beogradu?
Srđan Šaper: Verujem da je za postojanje jedne zajednice ljudi važno ne samo materijalno bogatstvo nego i sve ono što čini njenu dušu, njen kulturni kapital. Kulturna baština je svedok izuzetnosti i neponovljivosti jednog društva. Ljudi sa kojima radim posvećeni su promociji kulture i kulturne baštine. Ovo nije prvi projekat koji radimo da je povezan sa kulturom, umetnošću, stvaralaštvom. Realizovali smo nekoliko kampanja čija je ideja bila da umetnost ponovo obraduje ljude koji su je zaboravili.
U Galeriji Novembar, početkom septembra, predstavljen je projekat digitalizacije arhive Bitefa. Zašto ste se odlučili da sarađujete sa Bitefom i na ovom projektu?
Srđan Šaper: Mislim da je važno da sačuvamo sećanje na Bitef za generacije koje dolaze. Bitef treba da traje duže od nas i našeg ličnog sećanja. Mira Traoilović i Jovan Ćirilov su uradili ogromnu stvar za pozorišnu scenu, za Beograd i našu zemlju. Sve nacije, koje žele da sačuvaju svoj identitet, sećanja pohranjuju u digitalni svet i tako ih čine dostupnijim za one kojima je digitalni svet jedini koji poznaju. Na ovaj način sećanje se prenosi sa naših “analognih” generacija na “digitalne”.
Ulaganje u umetnost je važno za kompanije, njihovu društvenu odgovornost, poslovanje, iako se čini da povodom toga, bar za sada, usled raznih kriza, u Srbiji svest vodećih ljudi u kompanijama još uvek nije dovoljno razvijena. Kako se u tom smislu situacija u našoj zemlji može promeniti na bolje i kako se ta društvena odgovornost kompanija može podići na viši nivo?
Srđan Šaper: Mislim da ovakve saradnje oplemenjuju društvo, oplemenjuju kompanije i doprinose razvoju zajednice, sveukupnog društva. Kada se kaže ‘kompanija’, kod većine ljudi prva asocijacija je nešto hladno i bezlično, ali kompaniju zapravo čine ljudi. Ti ljudi žele da svoj uspeh podele sa zajednicom, da podrže projekte i institucije sa kojima dele iste vrednosti. Naše istraživanje je pokazalo da ljudi, u vrednosnom smislu, veoma mnogo očekuju od brendova kojima su naklonjeni. Više i od društvenih mreža. To obavezuje.
Jedna od tematskih celina ovogodišnjeg programa bila je fokusirana na sećanje, uspomene. Kako se Vi sećate Bitefovih ranijih godina? Šta je Bitef doneo Beogradu?
Srđan Šaper: Ovaj festival više od pola veka uspeva da zadrži duh novog i progresivnog, kada je reč o pozorištu. Bitef je jedan od razloga što je publika u Beogradu mogla “iz prvog reda” da prati evoluciju pozorišne umetnosti. Bitef nas je godinama učio da budemo otvoreni prema dostignućima drugih i da od drugih učimo. I kada razmišljam o Bitefu, mislim da, kao što je nekada povezivao istok i zapad, i danas može da poveže neke niti koje su u ovom trenutku možda razvezane između juga i severa.
Na prošlogodišnjem festivalu dodelili ste nagradu publike. Šta za Vas znači biti deo Bitefa na taj način?
Srđan Šaper: Publika je ta koja neki festival održava u životu i zato je ta nagrada, koja omogućava da se čuje i glas publike, jako važna. Drago mi je što sam imao priliku da u ime publike uručim nagradu. Biti glas koji predstavlja publiku Bitefa je izuzetna čast.
Prva asocijacija na svet bez ljudi za Vas je…?
Srđan Šaper: Noć.