Piše: Ekrem Dupanović
Meni sve ovo liči na neku zajebanciju, kao da se neko poigrava sa nama, kao da su na Zemlju zaista sletjeli Marsovci i napravili nam neku manđu pa sad učestvujemo u predstavi koja je koliko prije mjesec dana bila nezamisliva. Mašta može svašta, ali sumnjam da na svijetu postoji um koji bi ovakav scenario mogao smisliti i napisati pa da sad mi to glumimo u predstavi. Majka takvog genija još nije rodila. Kada prestanem razmišljati o tome da se ovo neko zajebava, onda počnem misliti da mi ustvari svi kolektivno sanjamo jedan planetarni san u kojem se ovo dešava. Jer normalno ne može biti nikako. Stoljećima je trajalo dok su ljudi mijenjali svoje navike i način na koji su živjeli, radili, zarađivali. Sad smo to promijenili za 10-15 dana. Pa zar je to moguće? Naravno da nije, ovo se ipak neko sa nama šali. Meni se pandemija poklopila sa čitanjem druge polovine Hararijeve knjige Sapiens (sinoć završio) pa mi se valjda zbog toga sve čini tako nevjerovatnim, kako mi se čini.
Ali ako je sve stvarno i ako ovo nije neka iluzija nego nešto što nam se zaista događa, onda će internet definitivno biti pobjednik u cijeloj ovoj situaciji i samo njemu možemo zahvaliti što broj mrtvih do sada nije višestruko veći, ali ne samo zbog korona virusa već zato što bismo se međusobno poubijali. Da ljudi po cijeli dan ne surfaju internetom, i ne provode skoro svo raspoloživo vrijeme na društvenim mrežama i portalima (pa čak i kad idu tamo gdje i car ide pješke), broj mrtvih bi bio neuporedivo veći. Internet je toliko dominatan gospodar situacije da u jednom od mojih blesavih scenarija čak mislim da su tehnološke kompanije sve ovo smislile i izazvale kako bismo podvukli crtu, bili prisiljeni da na brzinu naučimo ono što još nismo naučili, kako bi one, tehnološke kompanije, mogle nastaviti dalje sa svojim razvojem.
Rečenica koja je najčešća izgovarana u zadnjih mjesec dana, i to su je izgovarali svi, od običnih prolaznika na ulici (pitali ih televizijski novinari), do velikih umova: „Ništa poslije korone neće biti isto kao i prije!“ Ili, druga verzija iste priče: „Svijet poslije korone neće biti ni nalik onome kakvog smo ga poznavali.“ Ali niko ne kaže šta će se promijeniti, niko još nijednu rečenicu nije rekao o tome šta će to biti drugačije od ovoga što smo živjeli do sada.
Da bismo malo relaksirali situaciju i sa ozbiljnih prešli na zabavnije teme, odlučili smo da naše prijatelje i poznanike diljem regije pitamo koje će tri stvari prvo uraditi kada sve ovo prođe. Ujedno smo mislili da to bude i neki naš mali istraživački projekat čije ćemo rezultate (odgovore) objavljivati svakodnevno u okviru Teme dana. I super ide. Do sada smo objavili odgovore 40 ljudi iz komunikacijske industrije koji su bili vrlo čitani. Čitanost nam ionako u vrijeme pandemije raste, ali sa ovom temom smo zaista zakucali. Očekivali smo da ćemo kroz odgovore na naše pitanje saznati nešto o tim promjenama koje će se dogoditi kad kriza mine, ali to se nije dogodilo. Ubjedljivo najčešći odgovori su: „Jedva čekam da zagrlim meni drage ljude“, „Jedva čekam da zagrlim moje drage kolege na poslu“, „Jedva čekam da zagrlim svoje roditelje,“ „Otići ću na more, sjesti na klupu, piti kavu i gledati ka pučini“, „…i onda ću otići u frizerski i kozmetički salon i moj omiljeni fitnes klub.“… To je sve, ako zanemarimo one koji kažu kako im nedostaje odlazak na tržnicu, koncerte itd. Šta je tu novo? Ništa! I prije smo se grlili, ljubili, ispijali kave, odlazili na tulume, frizerima, kozmetičarkama, fitnes trenerima. Apsloutno ništa novo, osim što je i u tim odgovorima preovladalo stajalište kako svijet više neće biti onakav kakvog znamo i tu se sve zaustavlja.
I ja, naravno, navučen na to, počinjem razmišljati šta bi se moglo promijeniti. Neće nas promijeniti recesija jer mi smo navikli na nju svakih 10-15 godina i znamo kako se iz nje izlazi. Neće nas promijeniti ni broj mrtvih jer to što korona ubije neće biti ni blizu onome što sapiens pobije u ratovima koji se vode diljem planete Zemlje. Od korone bar umreš gospodski. Odeš u bolnicu, legneš, malo propatiš i umreš. U ratu ubijamo hemijskim oružjima, sakatimo ljude, umiremo u najtežim mukama. Nismo li tome svjedočili i u zadnjem ratu koji je vođen na našem prostoru.
Da, bit će promjena. Jedna od stvari o kojoj razmišljam je i umjetnost koja je zadnjih mjesec dana uletila u zamku iz koje će se teško izvući, ako se ikako izvuče. Da pokažu svoju društvenu odgovornost i empatiju, pozorišta, filharmonije, opere i muzičari svih fela su šakom i kapom podijelili svoje predstave i koncerte besplatno putem interneta. Kao, svi su po cijeli dan na internetu pa hajde da narod počastimo. Ako pandemija potraje samo još mjesec dana (a hoće i duže), pitanje je da li će se ljudi ikada više vratiti u pozorište, koncertne dvorane, operske kuće? Sumnjam. Čovjek je takav. Daš mu prst on ti odgrize cijelu ruku. O ovome se zadnje dvije sedmice intenzivno dopisujem na relaciji Sarajevo-Washington-Beograd sa Milenom Garfield Trobožić i Gocom Gončić. Hoće li umjetnost preživjeti? I ako preživi, od čega će živjeti? Sad se sjetih onog vica kad je Suljo došao kući i rekao Fati da je umro Mujo. „Od čega, dragi Suljo,“ pita ga Fata, a on odgovara: „Ne znam ni od čega je živio, a kamo li od čega je umro.“ Zadnjih je godina iz godine u godinu za kulturu i umjetnost u državnim budžetima bilo sve manje para. Sad će ih biti još manje, ako ih ikako bude. A sponzora nema. Ne zato što nema para, ima ih, već zato što o sponzorstvu jako malo (ili gotovo ništa) ne znaju ni oni koji traže, ni oni koji daju. Oni koji traže pokušavaju sponzorima prodati samo svoju potrebu za novcem. Oni ne znaju prodati vrijednost za novac koji očekuju. Mi smo i prije pandemije odlučili vratiti portal Art&Business, sada smo samo ubrzali realizaciju te odluke i krećemo od 4. maja ne bismo li makar malo pomogli umjetnosti u njenom nastojanju da preživi. Hvala Srđanu Šaperu, Mariji Vićić i cijeloj I&F McCann Grupi što su podržali ovaj projekat. Nadam se da ćemo ovih dana dobiti još par sponzora kako bismo mogli ostvariti ono što smo planirali. Kada je Goran Takač prije 35 godina, u svojoj agenciji IMS/Studio 6 Lausanne (Švicarska), potencijalnim sponzorima prvi put predstavio jedan projekat sponzorstva u kulturi u umjetnosti, bio je to projekat gradskog pozorišta, dva dana prije prezentacije u Swissairu je kupio tri nova sjedišta za prvu klasu u avionu i postavio ih u sobi za prezentacije znajući da sponzori uglavnom dolaze u trojkama (Goran je bio vrlo iskusan u sponzorstvu jer je tada radio za MOK, Adidas, FIFA-u i druge sportske gigante). Kad su sponzori došli i pošli sjesti za sto, Goran im je pokazao na avionska sjedišta i kazao: „Ne tu gospodo, sjedite ovdje, vi ste sada u prvoj klasi jer ćete sponzorirati umjetnost.“ Napravili su osam prezentacija i potpisali osam ugovora. Sponzorstvo u kulturi i umjetnosti ima puno prestiža i sjaja. Sponzorstvo sporta je lovorov vijenac, sponzorstvo umjetnosti je leptir mašna.
Druga promjena u komunikacijskoj industriji koja će se dogoditi, zapravo već se događa, jeste da je industrija počela komunicirati. Prisiljeni da savladaju nove tehnologije kako bi mogli iz kuća orgnizirati svakodnevne sastanke, agencije su otkrile webinare. I tako je krenulo, svaki dan neki webinar, i to ne jedan već po dva-tri u istom danu. OK, nije to neka smislena komunikacija. Još uvijek je to u domenu vlastite promocije i promocije svojih ljudi koji učestvuju u razgovorima, ali i to je fantastično. Industrija, kojoj je komuniciranje core business, je konačno počela komunicirati.
I treća stvar, daj bože da nije samo za dnevnu upotrebu, čujem izjave lidera naše industrije koji govore kako je komunikacijska industrija jako važna ne samo za one koji žive od komuniciranja već i za društvo u cjelini. Što bi rekao legendarni televizijski sportski komentator Mladen Delić: „Pa ljudi, je li ovo moguće???“
Hvala koronavirusu!
- april 2020.
