Linijom Carte Blanche se nastoji obuhvatiti one autore koji su na HDD-ovim bijenalnim izložbama osvojili neke od važnijih nagrada, dajući im priliku da temeljem poziva i unutar zadanog budžeta u galerijskom prostoru realiziraju projekte koji predstavljaju nešto u rasponu od autorskog dizajnerskog iskaza, konciznog pregleda vlastitog rada, prikaza nekog tekućeg projekta, osobne refleksije o dizajnerskoj praksi, do istraživačke studije o kontekstu u kojem djeluju ili nečeg sasvim drugog, prema vlastitom izboru.
Drugim riječima, autoru su dane odriješene ruke da intervenira u prostor, ali i samu programsku koncepciju galerije prema vlastitom nahođenju, što se od 2009. godine pokazalo kao iznimno produktivno – otvorilo je prostor za testiranje samih načela kako promišljeno izlagati dizajn u galerijskim uvjetima, te su neki od ovako realiziranih projekata postali svojevrsni modeli za buduće izložbe drugih autora, najčešće one istraživačkog karaktera.
Osobitost Hrastovčevog koncepta izlaganja leži ponajprije u tome što je objedinio sav taj širok dijapazon sasvim različitih tendencija koje su se manifestirale kroz ovu programsku liniju, i to fokusirajući se isključivo na područje koje čak i unutar dizajnerske zajednice i dalje nosi stigmu specijalističke niše, dok je u široj javnosti svijest o njegovoj važnosti, ukorijenjenosti u gotovo sve aspekte vizualnog komuniciranja i vizualne kulture općenito, jedva prisutna. Riječ je, naravno, o tipografiji. Marko Hrastovec jedan je od mladih dizajnera koji su se u svom radu ekskluzivno posvetili tipografskom oblikovanju u njegovim različitim vidovima, od dizajna pisma, preko crtanja slova, do specifične primjene tipografije u formatu, primjerice, knjige.
Upravo za ovo posljednje dobio je i Nagradu ICOGRADA-e na Izložbi hrvatskog dizajna 1112. Radilo se o Hrastovčevoj cjelovitoj i studioznoj tipografskoj „interpretaciji“ knjige As I Lay Dying Williama Faulknera gdje je nastojao implementirati sve svoje za vrijeme studija stečene kompetencije, pa je tako knjiga bila mjesto testiranja vlastite autorske tipografije, eksperimentiranja s letteringom baziranim na pronađenom uzorku tipografije izvornog izdanja knjige, te u konačnici „izvođenja“ samog Faulknerovog teksta i njegovih specifičnosti taktički promišljenim tipografskim sredstvima.
Ta knjiga je i jedan od eksponata na ovoj izložbi, koju također obilježava slična težnja ka cjelovitosti.
Izložba je tako „osobni iskaz“ utoliko što njen autor pokušava u prvom licu dati naznake temeljnih točaka vlastitog osobnog i profesionalnog interesa. Monografska je utoliko što funkcionira i kao strukturirani pregled nekih od dosadašnjih ostvarenja. Istraživačka je u segmentu („Dijakritika“) u kojem promatra, evaluira i reinterpretira pronađene primjere educirane i needucirane primjene tipografije u svakodnevici. Didaktička je pak zato što, služeći se konkretnim primjerima, pokušava artikulirati i objasniti samu problematiku tipografskog oblikovanja općenito.
(Iz uvodnog teksta Marka Goluba)