Piše: mag. Lenja Faraguna, rušiteljica klišea i prosječnosti među robnim markama, strasna radijka, coach i predavateljica (www.radioresultsinternational.com)
Oglašivači se moraju odlučiti za „brak“ s jednom agencijom jer su pitchevi izraz čistog nepoštovanja prema kreativnim ljudima i, na kraju, prema svom brendu!
Poznajem veliku automobilsku robnu marku koja za svaku (!!!) novu kampanju bira novu agenciju. Gdje mi živimo? To je kao kad bismo se svaka dva mjeseca vjenčali s drugim muškarcem i bili nesretni, jer smo nesretni.
Mediji (na primjer, radio stanice) bi konačno morali naći svoje boje, ukus, zvuk i feeling, jer su sad svi copy paste jedan drugog (ako samo još jednom čujem varijaciju na Najbolje iz ’80, ’90 i danas, dobit ću ospice!). Oglašivači se zato ne odlučuje na osnovu „ličnosti radija“, koja bi išla ruku pod ruku s ličnošću brenda, već na osnovu popusta.
Plus, još se nije dogodilo da bi čovjek iz radijskog marketinga došao do mene s drugačijim sadržajem od rejtinga i cost per thousand. Vjerujte, svaki put kad radijski marketingaši nekoga žele uvjeriti s rejtinzima i svojom pravom ciljnom skupinom, sigurno umre jedna zlatna ribica! Najmanje od svega me zanima kakvi su vaši rejtinzi i super paketi. Najmanje!
Jednom, za ime boga, pročitajte nešto o našem brendu i dokažite mi da ste svoje radijske sive ćelije upotrijebili za razmišljanje o tome kako biste preko radija najuvjerljivije ispričali našu priču.
Najgore je to da radijski šefovi rijetko odvoje vrijeme za obrazovanje ljudi iz radijskog marketing odjela. Dolaze siromašni znanjem. Prije su prodavali časopis ili Dormeo i samo ih bace u radijski ocean. Plivaj! Kako? Da, uzgred još moraju pisati radijske oglase i to kao na pokretnoj traci. Kao da je pisanje oglasa isto što i naručivanje kondoma i kave na automatu.
Molim vas neka se nađe jedan čovjek iz radijskog marketinga koji će mi reći koliko su ga obrazovali o radiju kao oglašivačkom mediju (o karakteristikama, prednostima i kako u simbiozi s drugim medijima može ostvariti najveći uzčinak) i o planiranju radijskih oglasa! Da ne govorim da li ih je neko obrazovao o tome kako pisati radijske oglase. I zato me jako žalosti da, kada im pokažem tehnike pisanja, kao da im se Mont Everest odvalio sa srca i obje polovice mozga. Naravno, nekoliko godina prekasno jer su svojim neznanjem već uništili mnoge brendove i vjeru u efikasnost radija kao oglašivačkog medija.
I neka mi se javi makar jedan marketingaš koji je oglašivaču kazao „NE, taj vam oglas neću pustiti u eter jer će uništiti vaš brend, nije primjeren za radio i izludiće naše slušaoce (koji su naši prijatelji)! Sa zadovoljstvom ćemo vam napraviti novi oglas ili vas pozvati na radionicu, na kojoj ćemo vas naučiti kako pisati radijske oglase da bi oni bili efikasni!“
Radijci zaboravljaju da su oglašivači „gosti“ u njihovoj „kući“ i da su slušaoci tamo zbog svojih prijatelja s radija, a ne oglašivača.
Aaa, sad bih mogla ujedati jer se stvari laćamo tako pogrešno. Jer su odnosi između oglašivača, agencije i medija tako sterilni, bez srca i odgovornosti!
I onda mi svi radijci govore o krizi. Kriza je u pomanjaknju znanja i tome da nas nije briga jedan za drugoga, tu je naša kriza.