Piše: Veljko Golubović, Izvršni kreativni direktor Saatchi & Saatchi Beograd
Golden Drum nikada nije pripadao regiji. Njegova priroda bila je multikulturalna, njegova svrha bila je da napravi transfer ideja za sve one koji su se osećali skučeno i teskobno u čauri lokalnog i regionalnog, njegova uloga bila je da predstavi globalnoj industriji čitav jedan novi vrli kreativni svet i kao most približi odvojene različitosti, poput nekog fantastičnog corpus callosuma spoji drugačije poglede na svet.
Iz godine u godinu Bubanj je postajao sve veći i glasniji, a njegovo Zlato sve vrednije i teže. Festival je sve šire otvarao vrata i u jednom trenutku, Zapad više nije bio učitelj, Istok više nije bio učenik, svi smo postali učesnici. Hiljade učesnika sa svih strana, razmena ideja, informacija, kontakata i znanja, internacionalna žurka bez predaha. Svi su bili dobrodošli, vrata su bila širom otvorena… sve dok se odjednom nisu snažno zalupila.
Festival je izvršio auto-lobotomiju, svet je ponovo postao podeljen. Nova Evropa se vratila na staro, na Istok. To se videlo po konkurenciji, po gostima, po sastavu žirija. Magija je nestala, veliki party se pretvorio u privatnu zabavu, ispod Bernardina bile su ulice duhova. Stvari su postale nebitne i tako trajale u mehuriću prosečnosti.
Konačno, nakon dosta vremena, po prvi put sam prepoznao ove godine da se nešto menja nabolje. Ili da se bar teži tome. I ono pitanje iz naslova: Vraća li se regija na Golden Drum ili se Golden Drum vraća u regiju?, samo je pojačalo meni mnogo bitnije pitanje: Vraća li se Golden Drum – Golden Drum-u?
Zato i naša nagrada, kao i sve druge nagrade koje smo godinama redom osvajali, tako postaju relativne, vezane za kontekst i kvalitet konkurencije i žirija. Možda je metal isti, ali nema istu težinu.