Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Sinoć pred ponoć, kada sam se taman spremao da krenem na spavanje, stiže mi mail od Igora Kerna, direktora hrvatskog ABC-a, sa odgovorima na pitanja koja sam mu poslao povodom konferencije o medijskim mjerenjima i istraživanjima koja se ovih dana održava u Zagrebu. Volim razgovore sa Igorom. Uvijek je konkretan i precizan, taman onoliko koliko su precizna i svekolika istraživanja čitanosti, gledanosti, slušanosti medija, posjećenosti evenata i interneta i ne znam još sve kakva istraživanja koja provodi ABC Hrvatska.
Iz Igorovih odgovora sam shvatio da se na vrhunsku konferenciju o medijskoj industriji i istraživanjima, koja je regionalnog karaktera, nije prijavila niti jedna radio stanica iz regiona, iako su organizatori pozvali (i, naravno, platili) gospodu koja dolazi iz Njemačke da bi prezentirala metode istraživanja slušanosti radija u Danskoj i Njemačkoj. Danci i Nijemci istražuju slušanost jer drže do svojih radio stanica, jer su profesionalci i svjesni su da pravom oglašivaču ne mogu prodati niti jednu sekundu svog reklamnog programa bez podataka o istraživanjima slušanosti. Znate onu čuvenu jednog američkog statističara: U Boga vjerujemo, svi ostali moraju donijeti podatke! Našim radio stanicama istraživanja nisu potrebna. Zašto? Zato što svoj program prodaju isključivo lokalnim mesarima, pekarima i piljarima koji i ne znaju šta su istraživanja slušanosti. Pa i program je (bez uvrede) namijenjen samo njima. Malo ko zahtjevan će danas slušati radio jer mu je program katastrofalan. Prestao sam slušati radio kada sam shvatio da, recimo, ni glavni urednik Radija Federacije BiH ne sluša vlastiti program jer da ga sluša dvije trećine ljudi koji danas dominiraju programom, po svojim govornim sposobnostima i poznavanju novinarskog zanata, na bivšem Radio Sarajevu ni kafe ne bi mogli raznositi, a kamoli svakodnevno sjediti pred mikrofonom. Vrlo malo ljudi bi prošlo osnovni lektorski test.
Elem, sredio sam intervju sa Igorom, legao i počeo da se prisjećam Radio Sarajeva. Ja imam pravo govoriti o radiju i imam pravo biti ljut na današnji radio jer sam petnaest najljepših godina u svom životu proveo radeći na Radio Sarajevu. Ja znam šta je radio. Sjećanja su mi vrlo svježa jer sam prije desetak dana bio na promociji knjige o Radio Sarajevu koja svjedoči o vremenu od prvog do posljednjeg dana njegovog postojanja. Program je počeo sa emitovanjem prvih dana poslije Drugog svjetskog rada i prestao po završetku ovog zadnjeg rata. Tada smo dobili Radio Federacje BiH. Hvala Senadu Zaimoviću i Bojanu Hadžihaliloviću koji su sačuvali uspomenu na Radio Sarajevo time što su svojoj radio stanici dali to ime.
Radio je nekada bio gospodski medij. Znao se red. Da bi došao pred mikrofon morao si proći silne lektorske testove. Svi tekstovi su, takođe, prolazili kroz lektorske ruke. Ne znam da li danas ijedna radio stanica ima lektora. Po onome što čujem u programu – nema. Ne znam šta je danas motiv ljudima da se bave radijskim biznisom jer ga ne razumiju. Sve je otprilike onako kako je Vlado Čeh, legendarni majstor radija, napisao u jednom tekstu za Media Marketing. Sjede roditelji i razgovaraju šta kćerki da poklone za šesnaesti rođendan. Nakon dužeg razgovora, otac kaže: Pošto još nema pravo na vozački, za ovaj rođendan ćemo joj kupiti jednu radio stanicu, a za osamnaesti dobar auto.
Radio sam na radiju, bio sam autor jedne televizijske serije, najveći dio života sam proveo u štampanim medijima. Radio je ostao moja najveća ljubav, ali ja ga, nažalost, danas više ne slušam, osim što na YouTubeu slušam francuske radio stanice koje emituju smooth jazz.
Moj dobri Igore šta mi uradi. Oka sklopiti večeras neću.