Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Ovo je moj prvi odlazak u Skoplje poslije 25 godina. Išao sam na poziv I&F McCann Grupe u posjetu makedonskoj agenciji McCanna, u društvu Marije Vićić, direktorice komunikacija. Za Skoplje sam dosta privatno vezan tako da sam bio i pomalo uzbuđen, iako sam unaprijed znao da od mojih privatnih kontakata, zbog kratkoće boravka, neće biti ništa. Otišao sam s predrasudama da je situacija u Makedoniji vrlo loša i da centar Skoplja izgleda dosta kičasto zbog velikog broja spomenika. Krizu nisam osjetio, nisam imao ni vremena, a centar Skoplja izgleda kao i centar Berlina, zgrada makedonske vlade sliči Bundestagu. Istina je da ima viška spomenika, ali se barem meni to nije činilo tako strašno. Valjda zato što sam očekivao da će biti mnogo lošije. To vam je isto kao kad gledate film koji je upravo osvojio deset Oscara i na kraju vam se ne dopadne jer ste očekivali čudo.
Elem, Marija i ja smo sletili u Skoplje u četvrtak popodne. Sačekao nas je McCannov vozač i poveo prema gradu. Ranije sam dogovorio sa Elenom Mladenovskom-Jelenković, direktoricom marketinga Tikveša, da ću prvo navratiti do nje jer je njihov poslovni kompleks na putu između aerodroma i grada. Susret sa Elenom je bio vrlo srdačan. Sad će dvije godine kako se poznajemo, Tikveš nam je bio sponzor The Cupa u Beogradu (april, 2014.) i ta mi je saradnja ostala u vrlo lijepom sjećanju zato što je Tikveš to odradio na vrhunskom nivou. Sveto Janevski, vlasnik Tikveša i ja smo prijatelji, pa me i to dosta vezuje za ovu vrlo uspješnu makedonsku kompaniju (Sveto je bio na putu u inostranstvu pa se nismo vidjeli). Vrhunsko vino i umjetnost idu ruku pod ruku u cijelom svijetu pa me zanimalo koliko je Tikveš vezan za kulturu i umjetnost, koliko ih podržava. Tragam za primjerima dobre prakse u regiji za naš novi portal Art&Business koji smo lansirali prije tri mjeseca i čiji broj posjetilaca raste iz dana u dan. Elena je kazala da su vrlo prisutni na događajima iz kulture i umjetnosti i da ćemo tu imati dosta materijala. Takođe je potvrdila da možemo računati na podršku Tikveša, kao zvaničnog vina, na gala svečanosti AD Woman of the Year, 17. novembra u beogradskom Hyattu, kao i na dodjeli Art&Business Awards, 17. oktobra u zagrebačkom hotelu Sheraton.
Nakon sastanka Elena i ja smo zajedno otišli do skopskog McCanna. Upoznao sam Mariju i Elenu i jako mi je drago da sam napravio taj kontakt jer da je to trebalo još davno da se dogodi vidio sam po njihovoj srdačnosti u razgovoru kojeg su vodile narednih pola sata. Sutradan mi je Marija, na odlasku iz Skoplja, kazala da je Elena na nju ostavila sjajan utisak i da joj je jako drago da je upoznala.
Već je vrijeme da krenemo na University American College gdje sam u 18,30 trebao održati predavanje za studente. Naime, kada smo dogovarali odlazak u Skoplje, Marija me je zamolila da održim dva predavanja. Jedno za studente Američkog koledža, a drugo za uposlenike agencije McCann Skopje.
Susret sa studentima je za mene bio vrlo inspirativan, ali nisam baš siguran da su me najbolje razumjeli. Naš jezik je ipak za mlade Makedonce prilična nepoznanica. Ali bilo je dobro i mislim da su ipak bili zadovoljni. Osnovna poruka koju sam im želio prenijeti jeste da ne čekaju da im neko šansu servira na tanjiru, već da sami odmah počnu kreirati viziju svog budućeg poslodavca, da smisle priču o sebi koju im žele prodati, zasuču rukave i da se bore za svoje ideje. Ništa nije nemoguće i to sam ilustrovao nekim primjerima iz vlastite prakse. Sat vremena je brzo prošlo.
Nakon predavanja doživio sam sličnu situaciju koju je Bane Brkljač imao prije dvije sedmice na Fruškoj Gori. Tamo je Velibor Zolak, novi guverner Rotary Distrikta Srbija i Crna Gora, održao dvodnevni seminar za najuglednije članove Rotary klubova iz Srbije i Crne Gore i pozvao nekoliko nerotarijanaca da im govore o svom poslu. Velibor je pozvao Ivana Stankovića, ja sam pozvao Baneta, bilo je tu još par predavača od kojih je na mene najveći utisak ostavio prof. Branislav Mićunović, ugledni crnogorski pozorišni reditelj koji sada stoluje u Beogradu kao crnogorski ambasador. Nakon što je Bane održao svoje čuveno predavanje o Kosmodisku, iz prvog reda je ustao član Rotary Cluba Subotica i rekao: „Drago mi je gospodine Brkljač da sam čuo ovu fantastičnu priču o uspjehu Kosmodika. Ja sam vam potpisao certifikat da Kosmodisk može u prodaju.“ Bane je bio iznenađen. „Vi ste Velimir Stefanović. Znam za vas, u Novom Sadu nam nisu htjeli dati taj certifikat, pa smo poslali u Suboticu i vi ste to riješili. Vrlo sam sretan da sam vas upoznao.“ Kasnije sam Banetu kazao: „Evo vidiš zašto si trebao doći na Frušku Goru. Sad si zaokružio priču o Kosmodisku“.
Poslije predavanja skopskim studentima prišla mi je gospođa koja je sjedila u prvom redu i kazala: „Ja sam Angelika Peeva Laurenčič, supruga Ive Laurenčiča. Ivo mi je govorio o vama, znam da ste bili prijatelji.“ Taj susret je za mene bio veliko iznenađenje. Sve vrijeme u avionu na letu između Beograda i Skoplja razmišljao sam o Ivi. Nekoliko puta me je zvao da dođem, ali nam vrijeme nije išlo na ruku. Odgađao sam, a sada idem u Skoplje tužan što se neću vidjeti sa svojim drugom, legendom i gromadom od čovjeka koji nas je prerano napustio. Proveo sam sa njim par dana u Budvi, na festivalu For Fest kod Velibora Zolaka (nezaobilazni Veljo, evo ga već drugi put u ovoj priči). Bukvalno iz Budve Ivo je otišao na operaciju u Beč i onda je sve krenulo neželjenim tokom. Angelika i ja smo se dogovorili da ćemo biti u kontaktu, obećao sam da ću doći u Skoplje 13. maja na godišnjicu Ivine smrti i da ćemo već sad nas dvoje početi slagati priču o Ivi koja bi tog dana trebala osvanuti na našem portalu. To veče, a i sutradan, u nekoliko navrata sam od različitih ljudi čuo kako i danas, kada se sastanu, vrlo često razgovaraju o Ivi Laurenčiču. Bio je veliki šmeker i gospodin.
Dan je završen večerom sa užim timom agencije McCann Skopje u jednom izvrsnom restoranu malo komplikovanog imena koje nisam uspio zapamtiti.
Petak je počeo u pola osam ranom jutarnjom kafom sa Borisom Eftimovskim, osnivačem i glavnim urednikom portala Marketing 365. Razgovarali smo o poslu kojim se obojica bavimo i zaključili kako su nam problemi sa industrijom kojoj smo posvećeni isti. Agencije koje se bave komunikacijama ne komuniciraju, nerado ulažu u vlastitu promociju i sl.
Slijedio je susret sa uposlenicima McCanna i priča o tome kako je nastajala današnja regionalna advertising scena još u vrijeme bivše Jugoslavije, kako ona danas izgleda i koje se promjene na njoj dešavaju, posebno na području digitala. Opet sam neke stvari ilustrovao primjerima iz vlastite prakse. Obzirom na nešto stariju generaciju, mislim da su me sasvim dobro razumjeli, za razliku od studenata prethodne večeri.
Kratak sastanak sa direktoricom skopksog McCanna Jelenom Arsovskom na kojem dogovaramo buduću saradnju.
Nakon toga odlazim na kafu kod Saše Peševa, direktora New Momenta. Dugo se poznajemo, ali se prvi put susrećemo u Skoplju. Odmah po ulasku u njegovu kancelariju pogled mi privlači vitrina s nagradama. Dva kanska lava i „brdo“ nagrada sa Golden Druma i drugih festivala. Pitam Sašu da mi objasni taj fenomen makedonskog advertisinga. S koje god strane pogledaš tržište, malo je, a toliko uspješnih agencija i toliko nagrada. Tri lava (ako ovim iz New Momenta dodamo i onaj McCannov koji je prvi stigao u Makedoniju) i masa drugih nagrada. OK, ima i Srbija tri kanska lava, ali su ovi makedonski mnogo vredniji. Na moju opasku Sašo se smije i kaže: „Radimo druže, radimo“.
Pošto je Saša Pešev predsjednik udruženja makedonske oglašivačke industrije razgovaramo o širenju saradnje. Za sada smo se dogovorili da ćemo iz Makedonije dobijati više vijesti i da bismo uskoro zajedno (Udruženje i Media Marketing) mogli napraviti jednu konferenciju. Vrijeme brzo prolazi, pa tako i sat vremena u razgovoru sa Sašom. Žurim nazad u McCann jer je vrijeme da Marija i ja krenemo na Aerodrom.
Ostavljam Skoplje uz čvrstu namjeru da mu se vratim što prije.