Razgovarao: Ekrem Dupanović
Vladimira Čeha je teško ukratko predstaviti onome ko ga ne poznaje. Zato se uopšte neću truditi. Poznajem ga 40 godina i to ga dobro poznajem, ali me je opet iznenadio u Rovinju kada mi je rekao da je prije polaska na Weekend Media Festival registrovao Institut za istoriju oglašavanja. Stari vuk ponovo kreće u veliku avanturu, na dug put na kojem bi ga trebali pratiti svi oni koji se danas bave oglašavanjem. Ja sam svoje mjesto, u toj dugoj koloni, već zauzeo.
Zašto Institut za istoriju oglašavanja?
Činjenica je da se istorijom oglašavanja kod nas ne bavimo dovoljno ozbiljno. Već sam u jednom tekstu napisao da je naša profesija postala priznata 80-tih, poslije Portoroškog festivala, kada je krenulo na bolje sa priznavanjem profesije. Pre toga je bilo maltene sramota kazati da radiš spotove i priznati da radiš u EPP-u, a ne u PPP-u, ne u političko-propagandnom programu nego u ekonomsko-propagandnom programu. Devedestih je Dragan Sakan mnogo toga uradio da, kao profesija, postanemo poznati, a sad, u ovoj poslednjoj deceniji, postali smo i popularni, sad mladi hoće da se bave ovim poslom, ali misle da je oglašavanje nastalo kad su oni počeli da se njime bave. Oni ne znaju da je prva agencija u Beogradu osnovana 1890. godine. Bila je to Agencija za oglašavanje u novinama. Zašto samo u novinama? Zato što drugih medija tada nije bilo. Dakle, naša profesija ima svoju tradiciju i svoju istoriju i treba to da dokumentuje.
Šta je suština ideje Instituta?
Jugoslavija je nastala 1918., a nestala 1992. godine. Želim da za tih sedamdesetak godina napravimo pregled regionalnog oglašavanja. Pokušat ću da, u saradnji sa fakultetima i drugim institucijama, ustanovim gde se nalaze podaci o nama, da sa studentima iz šest glavnih gradova država nastalih na tlu Jugoslavije pokušamo da dobijemo volontere koji će, kao zadatak na fakultetu, pronalaziti i skenirati sve oglase objavljene u medijima od 1918. do 1992. godine. Da prevrnemo arhive, privatne i muzejske zbirke i legate i da napravimo bazu podataka o tome šta se i kako dešavalo, kad je u pitanju kreativni segment oglašavanja.
Kome će to koristiti?
Koristiće onima koji hoće ozbiljnije da se bave generalno istorijom, koristiće onima koji žele da se bave naučnim radom i istraživanjima, praktičarima koji žele da vide šta se i kako dešavalo u prošlosti. Voleo bih da se Institut pozabavi sređivanjem podataka, da proizvede čak (možda) i televizijsku seriju o istoriji oglašavanja, da pokaže i dokaže koliko je drugačija ta istorija od onog što danas možemo zamisliti.
Da li zaista očekuješ da će naša struka, ovakva kakva je danas, smoći snage, vremena i novaca da stane iza jednog ovakvog projekta. Agencije bi trebale zaviriti u svoje arhive te povaditi i srediti sve što su radile do 1992. godine, jer u regiji ima dosta agencija koje su nastale i radile prije raspada zajedničke nam države. Njima danas mnoge stvari nisu jasne pa se pitam hoće li one uopšte shvatiti misiju i značaj ovog projekta? Jako lijepo žive od ove struke, sve joj uzimaju ali joj ništa ne vraćaju.
Ja mislim da hoće, ukoliko budemo vešto, na nivou regije, odradili posao i vešto promovisali celu ovu priču. Danas važi – ako te nema na televiziji, ne postojiš, ako te nema u novinama, onda te jednostavno nema nigde. Ja bih voleo da se prekosutra kaže: ako te nema u arhivi Instituta, onda zaista ne postojiš u profesiji koja se zove oglašavanje. Da Institut postane mesto u kome se svi osećaju kao kod kuće.
Šta je sa oglašavanjem nakon raspada Jugoslavije, šta je sa oglašavanjem koje danas živi u regiji? Hoće li svaka država praviti svoj institut, ili će sadašnji pokrivati i taj dio.
Adresa za Institut na internetu je .net. Moja je želja da sutra podstaknem taj rad i lokalno i da umrežimo podatke jer ćemo samo tako skupiti i imati sve na jednom mestu – na internetu. Znači da bi svaka od današnjih zemalja trebala ozbiljnije da se pozabavi čuvanjem sadašnjosti koja će sutra biti istorija. Mene ne brine budućnost profesije, mene brine budućnost njene prošlosti.