Komunikacijska industrija u Bosni i Hercegovini nema svoje staleško udruženje koje bi se bavilo samoregulacijom industrije i uređivanjem odnosa na tržištu. Godinama postoji i djeluje samo Udruženje medijske industrije (UMI), mada ni ono nije osnovano na jasnoj viziji razvoja medijske industrije već isključivo na interesima agencija i medija da se obezbijedi monitoring gledanosti televizijskih programa metodom piplmetara. Pošto se radi o skupom monitoringu, trebalo je udružiti snage u obezbjeđivanju budžeta za njegovo finansiranje. Kao i većina asocijacija koje su zasnovane isključivo na finansijskim interesima, tako je i UMI, nakon nekog vremena, počeo da puca po svim šavovima kada je došlo do ekonomske krize i smanjivanja budžeta za oglašavanje.
Televizije koje su smatrale da im pripada veći dio oglašivačkog kolača počele su tvrditi kako je njihova gledanost veća, ali ne valja monitoring pošto je dirigovan. Pookrenute su komisije, čitava je stvar stigla i do tužilaštva, posla je imala i tržišna inspekcija, UMI se podijelio. Tresla se gora, rodio se miš. Sve istrage su pokazale da su optužbe bile neosnovane, ni tužilaštvo ni tržišna inspekcija u Marecu Index Bosnia, koji je vršio monitoring, nisu našli nikakve nepravilnosti, zapisnici su čisti. U međuvremenu strasti su se počele smirivati, zahtjevi za revizijom monitoringa su otpali pošto oni koji su tražili reviziju nisu bili spremni da je plate. UMI se našao pred novim izazovom – ugasiti se ili redefinirati svoju misiju, viziju i ciljeve i krenuti dalje. Na skupštini, na kojoj su donošene ključne odluke za medijsku industriju, Senad Zaimović se prihvatio nezahvalne dužnosti da preuzme rukovođenje UMI-jem i pokuša ga reformisanog vratiti na pravi kolosjek.
Kakva je vaša vizija medijske industrije u dvogodišnjem mandatu koji je pred vama?
Jedna od mojih osnovnih vizija jeste da se izvrši potpuna demokratizacija UMI-ja koji je nastao kao udruženje inicirano prvenstveno od Inter Newsa, subkontraktora USAID-a zbog telemetrije. UMI se godinama bavio samo istraživanjem gledanosti televizijskog programa. Bilo je pokušaja da se uvede monitoring i audit printanih medija, međutim naša industrija do danas to nije uspjela u punom kapacitetu. Ono što je bitno jeste to da komunikacijska industrija ne podrazumijeva samo televiziju. Osim tradicionalnih medija, ona podrazumijeva i digitalne medije koji su danas u fantastičnoj ekspanziji jer su se, po svom značaju, probili na drugo mjesto, odmah poslije televizije, pa bismo u UMI trebali uključiti sve one koji se na ovaj ili onaj način bave digitalnim medijima.
Zašto u Bosni i Hercegovini ne može da se osnuje udruženje oglašivača?
Ja sam, u svojim razmišljanjima o udruženju komunikacijske industrije došao čak i do nekih genetskih pretpostavki. Ako promatrate privatni biznis u Bosni i Hercegovini, on uglavnom dopire donde dokle dopire familija. Napravi se buregdžinica No1, pa No2, No3 i stop – nema više djece. Ako se ne radi o obiteljskoj piramidi mi nismo u stanju praviti i uvezivati nove privatne firme. Tako je i u komunikacijskoj industriji. Neka mene tu gdje jesam, nemoj da se ja otvaram prema nekome, šta će to meni, najbolje mi je ovako – sam. Komunikacijska industrija je sebe dovela do praga izdržljivosti. Najveće posljedice takvog stanja trpe mediji koji su sami sebe dovela do krajnjih granica izdržljivosti. Danas u BiH imate situaciju da u medijima ne možete naći prostor za oglas. Ovdje govorim o relevantnim medijima koji se prate monitoringom.
Šta znači da se ne može naći slobodan prostor za oglas?
Cijena oglasnog prostora je toliko pala da ograničenje od 6 minuta komercijalnog vremena po satu, u programima javnih emitera i 12 minuta po satu, u programima komercijalnih televizija, postaje pretijesno, nema mjesta. Uz problem da dobijete klijenta i kampanju, sad vam je problem da je realizirate.
Zašto su cijene toliko pale? Koliko na cijene utiče damping, a koliko pritisak medijskih agencija?
Očigledno je da je u pitanju damping, jer su mediji, s jedne strane, puni reklama, a s druge strane, jedva preživljavaju. Konkurencija medija, u borbi za dobijanje dijela budžeta klijenata, dovela je do toga da svako nudi nižu cijenu ne bi li time ‘kupio’ veći udio u budžetu, drugi ponudi još niže i to, na kraju, samo vuče ka dnu. Na kraju dođe neko ko kaže ‘evo ja ću dati budzašto samo da dobijem budžet i nema veze što je on tri puta manji, samo neka komšiji crkne krava pošto neće dobiti ništa, neće moći podizati kvalitet programa, njegovi sherovi će padati, a ja ću negdje potražiti još neku šansu u budućnosti’. Ta šanse, ako je i ima, jako je neizvjesna.
(Cijeli intervju sa Senadom Zaimovićem možete pročitati u novom broju magazina Media Marketing)