Puno mi se stvari izdogađalo prošle sedmice i o svakoj od njih bih mogao napisati koju rečenicu, ali neće moći. Previše bi bilo, predugo i mnogima dosadno. Ono što je meni zanimljivo ne mora biti zanimljivo i drugima. I ne bi bilo normalno da je tako. Čim dva čovjeka misle isto, jedan je suvišan.
Zato ću se fokusirati samo na dvije stvari koje su, ujedno, i najvažnije. Među njima ima neka ‘tajna’ veza. Prva je bila pravi podvig u mojim godinama (otići u jednom danu iz Sarajeva u Zagreb i Beograd, obaviti poslove i odmah se vratiti kući – trajalo je 23 sata), a drugo je kolumna Miše Lukića koju mi je poslao dan prije polaska na put. Fantastičan tekst. Najbolji tekst koji smo objavili u deset godina portala (Bože, zar je već prošlo deset godina kako svakog dana, iz dana u dan, punimo sadžajem ovu rupu bez dna koju zovemo portal Media Marketing?). Razmišljajući o onome što je Miša napisao u svom tekstu bilo mi je mnogo lakše proći sav taj put od gotovo 1200 km u cugu. Kako? Lijepo. Miša je napisao kolumnu od 15 strana, taman dovoljno za analizirati je vozeći 1200 km uz minimalnu dozu razgovora sa Malikom koji je zajedno sa mnom prošao ovu avanturu.
Dakle, bilo je to ovako.
Knjiga Kreativni portfolio 03 bila je odštampana u Printeri taman početkom pandemije, u vrijeme kada su spuštene rampe na granicama. Prevoz roba je nakon nekog vremena obnovljen, ali niko nije htio da vozi knjige. Bilo je mnogo prečih i profitabilnijih transporta. Knjigu je Printera odmah dostavila diljem Hrvatske i u Sloveniju. Mi smo organizovali dostavu u BiH. Ostala nam je samo Srbija. Kada smo prošlog ponedjeljka lansirali portal Art&Business, meni se otvorio slobodan prostor. Zajedno sa Malikom sam odmah u utorak rano ujutro zapucao u Zagreb (Sv. Nedelja), u tiskaru Printera, pokupio sve knjige za Srbiju i poslije ručka krenusmo za Beograd. Plan je bio da prenoćimo (već smo rezervisali hotel), ujutro podijelimo knjige i krenemo za Sarajevo. Nije bilo drugog načina da Kreativni portfolio brže dostavimo u Srbiji.
Vožnja ja išla „k’o mlijeko“. Lijepo vrijeme. Ja razmišljam o Mišinom tekstu i po koju progovorim sa Malikom. Ne primjećujem kako kilometri prolaze. Smjenjujemo se za volanom, sve ide po planu. Ulazimo u Srbiju bez problema, carina nas ne kontroliše, knjiige prolaze. Kako smo se približavali Beogradu kao da mi je sa nebesa stigla porula: „Završi to sa knjigama u Beogradu odmah i piči za Sarajevo“. Razmišljam. U Beograd ćemo stići oko 18,00 sati. Sve agencije imaju obezbjeđenje koje radi. Treba nam dva sata da sve obavimo i najkasnije u 21 sat možemo krenuti za Sarajevo. Možemo mi to. Pitam Malika, kaže „Naravno!“. Odmah po ulasku u Beograd idemo u Publicis da ostavimo 20 knjiga za Anđelka Trpkovića. Čovjek koji podiže i spušta rampu na parkingu ispred velike staklene zgrade u kojoj su Publicis, Leo Burnett, Saatchi i još neka agencija Publicis Grupe, pušta nas da uđemo na parking kako bismo prišli bliže ulazu. Vrata zaključana, prošlo radno vrijeme. Odlazim do čovjeka na parkingu razmišljajući kako da ga premuntam da u svoju parking kućicu ubaci pet paketa knjiga i ujutro ih preda nekom u agenciji. Bio je to razgovor na parkingu u Novom Beogradu sa nevjerovatnim rezultatom (čovjek se preziva Slagalo pa ću koristiti prezime u dijalogu):
Ja: Zaključana su vrata.
Slagalo: Odakle si?
Ja: Iz Sarajeva.
Slagalo: Ja sam iz Vogošće (općina koja je nekada pripadala Sarajevu, op. autora.)
Ja. I moja snaha je iz Vogošće.
Slagalo: Kako se zove?
Ja: Sena, djevojačko Zekić.
Slagalo: Znam joj oca Avdu, bio je veliki funkcioner u Pretisu.
Ja: A odakle si iz Vogošće?
Slagalo: S jednog brda iznad hotela Park.
Ja: Sa Kremeša?
Slagalo: Jeste. A odakle ti znaš za Kremeš?
Ja: Brat mi je tamo sagradio kuću u kojoj živi.
Slagalo: A kako ti se zove brat?
Ja: Enver Dupanović.
Slagalo (uzviknu): Enver ti je brat? Pa što ne kažeš odmah da si njegov brat. Sad ću ti ja otvoriti zgradu pa ćemo knjige ostaviti na recepciji.
Uze Slagalo dva paketa da nam pomogne, ustrča uz stepenice, otključa zgradu, ubacismo knjige. I doviknu: „Pozdravi mi puno Envera kad mu odeš!“ Nevjerovatno.
Ostavljamo knjige u Direct Mediji za Milicu Marković, pa preko Brankovog mosta na Terazije do McCanna za Mariju Vićić. Odatle na poštu da predamo pojedinačne knjige kako ne bismo špartali s kraja na kraj Beograda. Na pošti sam bio oko 19,15. Dok sam obavio i izašao, vani su se okupljali ljudi, puno ljudi. Nisam na to obratio pažnju (za one koji ne znaju glavna pošta u Beogradu je pored Skupštine Srbije). Malik i ja odlazimo do Communisa da ostavimo knjige za Ivana Stankovića. Prekoputa Communisa je jedan od najboljih beogradskih restorana – Franš, u kojem sam nekoliko puta ručao sa Ivanom, a i bez Ivana sam znao doći na ručak ili večeru u Franš mnogo prije nego se Communis doselio u ovaj dio Beograda. Poslije sjajne večere idemo na Dedinje, prolazimo pored Belog dvora i stižemo u Ovation BBDO ostaviti knjige za Nikolu Bubnja. Mislio sam da je posao završen, ali vidjeh paket sa dvije knjige za Boru Miljanovića (Represent Communications). Moramo ponovo do centra. Ali neka nevidljiva ruka mi je, čim sam sa Dedinja sišao do Autokomande, okrenula volan na izlaz prema Zagrebu. „Bori možeš knjige poslati i iz Sarajeva,“ glasila je poruka sa nebesa. Čim smo prošli naplatnu rampu palim radio, tražim dobru muziku. Umjesto nje slušam direktan prenos nereda ispred Skupštine Srbije. Leti kamenje, Molotovljevi kokteli, suzavac… Već ima i povrijeđenih. Sudbina. Samo nas je sudbina izvela iz Beograda na vrijeme i uputila prema kući. U Sarajevo stižemo prije svitanja, u tri ujutro.
Svih tih 23 sata koliko sam proveo za volanom (uz kraće pauze dok je Malik vozio), razmišljao sam o Mišinoj kolumni koju ćemo objaviti danas, dva sata poslije ovog dnevnika. U advertisingu sam 50 godina i pokušavam da nađem tačke kada je naša industrija zapala u probleme o kojima Miša piše. Odlična analiza stanja u kojem se nalazi advertising industrija u svijetu i naznaka jedinog mogućeg izlaza iz ove situacije. Ako ste izdržali i došli do ovog dijela teksta najtoplije vam preporučujem da odmah na portalu potražite Mišin tekst Advertajzing industrija: Od alhemičara do distributera i nazad i pročitate ga. Dug je. Ima 15 strana, ali je svaka zlata vrijedna. Pročitajte ga dva puta, da utvrdite gradivo. Da vam bude kristalno jasno u kakvoj ste industriji, sa kakvim se problemima ona danas susreće i kako iz njih može izaći. Saznat ćete zašto su danas nezadovoljni svi koji u ovoj industriji učestvuju. Dioničari, koji gube novac, potrošači, koji ne vjeruju reklamnim porukama, agencije koje jedva sastavljaju kraj s krajem, uposlenici napuštaju agencije i to, u pravilu, oni najbolji… Svi su nezadovoljni, ali izlaz postoji. Pročitajte ovaj tekst obavezno. Mišo, hvala ti na trudu i vremenu koje si uložio da ga napišeš!
Sarajevo, 15. juli 2020.
