Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Nermin Nino Kasupović sa drugim Kreativnim portfoliom
Najljepše je kad ti se posao pretvori u uživanje. Meni se to često dešavalo (i još uvijek mi se dešava) i zato volim svoj posao. Takva su bila i dva dana koje sam prošle sedmice proveo u Ripču, selu nadomak Bihaća u kojem sam inače proveo sve svoje školske raspuste kod dida i nane kupajući se u Uni. Ovaj put nisam išao radi kupanja, već radi posla. Na 2,5 km od Ripča nalaze se Japodski otoci, jedno gotovo nestvarno mjesto koje je na Uni sagradio mladi Armin Amidžić. Fantastična priroda, Una u gotovo najljepšem dijelu svog toka, kuće na drvetu, bungalovi, vile… Na tom mjestu smo planirali od 23. do 28. juna okupiti 100 mladih lidera naše industrije da uče, druže se i zabavljaju.
Na Japodske otoke smo Amela Ajanović, moja saradnica, i ja otišli zajedno sa ekipom Communisa u kojoj su bili Zvezdana Žujo, Azra Dedić i Rino Babić. Sa njima zajedno kreiramo i pripremamo projekat The Young Leaders of Tomorrow. Išli smo da Communisti vide prostor, da ih nadahnemo i inspirišemo da pruže sve od sebe.
Zvezdana i njeni saradnici su došli iz Banjaluke gdje su imali sastanke sa klijentima. Našli smo se na večeri u restoranu River Dock u Ripču koji se nalazi na samoj obali Une. Osim izvrsne hrane, poznati su i po svojim velikim čamcima sa stolovima za objed za kojim se može smjestiti šestoro ljudi. Poručite hranu i kada je servirana zauzmete svoje mjesto za stolom, lađar upali električni motor i uz objed vozite se do pod same ripačke slapove sa kojih sam skočio hiljadu puta. Fantastično. Mi nažalost nismo večerali na čamcu jer je već pala noć, ali to nimalo nije umanjilo draž večere. Pridružili su nam se Nermin Nino Kasupoivć, planetarno poznati organizator Bihaćke kreativne republike i Armin Amidžić, naš domaćin na Japodskim otocima. Sad da vam pišem kakva je hrana bila, neću, jer bi bilo nepristojno. Važnija od fantastične hrane je bila atmosfera za stolom koju je stvarao Nino, popularni Braško. Tako su ga prozvali Bišćani jer odnedavno proizvodi jufke za pitu. I to kakve jufke. „Toliko godina se bavim dizajnom i niko me na ulici nije pozdravio kao dizajnera. Dva dana nakon što su jufke otišle u markete, svi me na ulici oslovljavaju sa Braško.“
Iz River Docka odlazimo na Japodske otoke. Armin je sve organizovao pa čak i rasvjetu da se sve dobro vidi. Zvezdana i njena raja bili su oduševljeni čim su kročili na otoke. Drago mi jer vidim da kod njih adrenalin raste, napravit ćemo dobar event. Nakon kraćeg obilaska odlazimo na spavanje jer smo svi umorni od puta.
Doručak u 9,00 sati na samoj obali Une, voda protiče tik pored nas. Dan vedar i sunčan, samo za poželjeti. Armin nam je kao pravi domaćin pripremio gospodski doručak, a nismo se još oporavili od večere. Rino, Azra i Amela obilaze, slikaju svaki detalj, mjere, skiciraju, planiraju. Oduševljeni su i stalno govore kako će The Young Leaders of Tomorrow biti sjajan event. Vidim da smo ostvarili cilj, „zapalili“ smo ih da u projekat ulože svu svoju kreativnost, znanje i iskustvo.
Iza podneva smo se pozdravili sa Arminom i krenuli prema Sarajevu. Nakon 25 km. svraćamo u etno selo Čardaklije na ručak. Opet lijepa priroda, puno konja jer ovdje je ergela bosanskih konja, sunce… Zoran, vlasnik imanja, nam je pripremio tepsiju zeljanice i domaće kobasice sa roštilja. Jedemo zeljanicu, jede ona nas. Ne možemo da zinemo. Uzeli smo samo po zalogaj kobasice, tek toliko da probamo i da se oduševimo. Razgovaramo o Japodskim otocima, pravimo plan. Dogovaramo i dinamiku.
Sunce nas je lagano ošamutilo. Nije krivo samo ono. Dosta je toga i od silne hrane i umora. Da nas ne bi totalno dotuklo, palimo auta i krećemo za Sarajevo.
Vozeći se prema Sarajevu i razmišljajući o hrani sjetio sam se kako me je Sean Poropat iz Sonde prije sedam, osam godina prvi put pozvao da ih posjetim dok su još bili u Poreču. Napisao mi je u mailu: „Idemo se kupat’, pa ćemo jest’ i pit’, pa se opet malo kupat’, a više jesti i piti i tako cijeli dan.“
A desetak godina prije toga, organizovao sam jedan skup menadžera u Srebreniku i pozvao slovenskog ambasadora Mirošića da nam se pridruži. „Gospon Ekrem, a šta se dobro jede u Srebreniku. Znate, sva diplomatija ide kroz želudac,“ rekao mi je.
Što volim svoj posao!