Piše Ekrem Dupanović
Weekend Media Festival je jedan od tri događaja koji su obavezno u mom godišnjem kalendaru. Na polasku iz Sarajeva imao sam predosjećaj da idem na najbolji Weekend do sada. I bio je. Odličan program, odlični eventi, puno ljudi, cijela regija je došla.
Po dolasku u predvečernjim satima Vedrana i ja odlazimo u Lone, presvlačenje i na otvaranje izložbe o 20 godina saradnje agencije Bruketa&Žinić&Grey sa Adris Grupom. Izloženi su radovi koji su dobili mnoge nacionalne i međunarodne nagrade. Znam sve te radove, ali je sasvim drugi osjećaj kad su na jednom mjestu. Brigada ja obavila sjajan posao. Izložba izgleda gospodski, baš kako i priliči Adris grupi.
Na partiju poslije otvaranja mnogo ljudi. Najviše sam se zadržao u razgovoru sa Jelenom Fiškuš i Seanom Poropatom iz Studija Sonda i Kristijanom Gregorićem (Valicon). Vedrana i ja smo rezervisali prije Golden Druma četiri dana u Kristijanovoj istarskoj Vigini stanciji četiri dana odmora. Pred polazak u Rovinj, baš u te dane su svoj dolazak u Sarajevo najavili Maja i Mitja Tuškej. Moram odgoditi odmor za dane poslije Golden Druma, želimo biti dobri domaćini Maji i Mitji. Saopštavam to Kristijanu. On pogleda na mobitel rezervacije i reče da su u to vrijeme neki Nijemci rezervisali smještaj. Nakon deset minuta kaže kako će im pomjeriti termin. „Poslat ću im mail i kazati da dolazi Walter, da će biti bombe, puf, puf i da im je bolje da ne dolaze“. Svi se smijemo. Atmosfera je odlična.
Sutradan odlazim u Staru tvornicu na predavanja. Prvi na rasporedu je panel Svi predsjednikovi ljudi. Govori se o političkom marketingu i predstojećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj. Uglavnom se sve može svesti na ono što je rekao Andrija Jarak (Nova TV). „Kampanje su dosadne, sve se svodi na bilborde sa kandidatima na čijim su licima četiri prsta pudera i izvještačen osmijeh. Prolazi tako pored bilborda čovjek koji ide na posao tek što je djetetu dao deset kuna za sendvič sa parizerom, jer nije imao da mu da dvadeset kuna za sendvič sa šunkom. Sa bilborda mu se osmjehuje kandidat, a u tekstu piše: ‘Vratit ću Hrvatskoj ponos’. ‘Ma kome ćeš ti vratiti ponos majmune jedan’ i ode.“ Iako su najviše kritikovali Kolindu Grabar Kitarović koja iz sata u sat sebi zabija auto golove, ipak su se svi učesnici složili da će ona pobijediti na slijedećim izborima. Selidbom svog ureda po hrvatskim regijama, Kolinda je svo vrijeme vodila predizbornu kampanju.“
Poslušao sam još jedan panel i otišao na ručak sa Milenom Mijatović (Mint Banjaluka). Pridružili su nam se Vlatko Dimovski i Vesna Jusupović (McCann). U toku ručka mi stiže saopštenje o BalCannes nagradama. Čitam, ali ne progovaram. Dunja Ivana Ballon bi me razapela da sam saopštio rezultate.
Popodne odlazim na prezentaciju 25 najboljih kampanja BalCannesa. Prepuna dvorana, odlične kampanje. Sve sam kejsove već pregledao dok smo žirirali u Sarajevu, ali nije na odmet pogledati još jednom jer su kampanje zaista odlične. Nikada jača konkurencija za nagrade. Sjedim sa članovima žirija i svi smo ponosni na dobro urađen posao.
Krenulo je i proglašenje pobjednika. Agencija godine je McCann Beograd, potpuno zasluženo. Veliki pobjednik je Studio Sonda iz Vižinade koji je za jedan prijavljen rad, etiketu vina Piquentum, osvojio tri lava, jednog za najbolji projekat BalCannesa.
Vedrana i ja poslije dodjele nagrada uzimamo taksi i idemo u restoran Blu na susret sa ekipom serije Besa. Čestitam Srđanu Šaperu na agencijskom uspjehu i na odličnoj seriji koja je snimana po Srđanovoj ideji. Ne zadržavamo se dugo. Odlazim u Lone da napišem vanrednu vijest za portal sa rezultatima BalCannesa.
Čim sam završio vijest, krećemo za Pulu na Sondinu izložbu O moći kreativnosti. Usput svraćamo u Bale da se snabdijemo maslinovim uljem u uljari Grubić. Slijedeća nabavka je za Dane komunikacija.
Stižemo u Pulu oko pola deset. Odlična izložba u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Naravno, i ovdje su mi poznati svi radovi, ali postavljeni na jednom mjestu djeluju zaista impresivno. Tu su i tri lava osvojena prije tri sata na BalCannesu. Sean i Jelena me upoznaju sa Markom Golubom, kustosom izložbe i autorom knjige O moći kreativnosti. Odavno sam ga želio upoznati jer mi jako dobro sarađujemo sa Hrvatskim dizajnerskim društvom, pišemo o njihovim izložbama, a potpis Marka Golua se nalazi na svakoj od njih.
Nismo ostali u Puli dugo, nekih dvadesetak minuta i žurno nazad u Rovinj. U jedanaest sati imao sam zakazano snimanje podcasta za Surove strasti. Jednu emisiju sam već snimio. Bilo je to 19. avgusta, ali Saša Tenodi i Ivan Voras su željeli da napravimo još jednu. Snimanje završavamo oko jedan sat iza ponoći. Nešto drugačija priča od one prve. Saša i Ivan su bili inspirisani, a i mene je krenulo bez obzira na vrlo dinamičan dan i sitne sate.
U subotu prijepodne imam dva sastanka o kojima ne bih sad. Riječ je o poslu i nije vrijeme da se objavljuje, ali ako se realizira, bit će odlično.
U vrijeme ručka se sjetim da je na taj dan prije 38 godina Vedrana otvorila kozmetički salon. Zovem je. Sunča se na bazenu ispred hotela. Kažem joj da se spremi, a ja dolazim i idemo na ručak da proslavimo godišnjicu salona. Bio je to pun pogodak. Ručali smo na hotelskoj terasi. Vrlo intiman ručak, odlično smo raspoloženi, prisjećamo se avanture u koju smo ušli kad smo odlučili napraviti salon i na neke od najzanimljivijih događaja koji su se dogodili u tih 38 godina, a mnogo ih je koje zaista treba pamtiti. Po dobrom, naravno.
Poslije ručka odlazim sa Zvezdanom Žujo ponovo u Bale kod Grubića. Ovaj put da Zveki sebi kupi maslinovo ulje.
Event sa kojim se po tradicjji završava boravak u Rovinju je večera koju u restoranu Sidro organizuje agencija Direct Media. Došli su svi koji su trebali doći. Super društvo, super hrana i širok izbor pića. Sa Jovanom Stojanovićem, direktorom Direct Media i Milicom Marković, direktoricom korporativnih komunikacija DM razgovaram o našoj saradnji i Milici govorim kako bih za slijedećeg boravka u Beogradu želio napraviti intervju sa Jovanom.
Sa Nađom Lutvikadić (BH Telecom) diskutujem o kampanji Moje Sarajevo, moja priča koju je BH Telecom uradio u sklopu promocije glavnog sponzorstva Sarajevo Film Festivala. To da ovakampanja nije ušla među 25 najboljih je po meni jedini propust žirija, ali konkurencija je zaista bila velika. Nađu upoznajem sa Janjom Božič Marolt (Mediana) koja kreće odmah s poslom i govori joj o TGI-ju u kojem se nalazi ogroman broj podataka o telekomunikacijama, BH Telecomu i njegovoj konkurenciji. Družio sam se i sa Enom Maglić (Represent Communication Sarajevo). Pričali smo o predstojećoj Content Akademiji koju Represent Sarajevo organizuje od slijedećeg vikenda. Na kraju sa Tomom Ricovim dogovaram veliki intervju za portal kada početkom oktobra budem u Zagrebu gdje ću učestvovati u panelu na konferenciji PRiče koju organizuje Morena Milevoj.
U nedjelju ujutro ustajemo oko osam. Prekasno da bih u Sarajevo stigao do šest sati uveče na susret kojeg gradonačelnik Sarajeva organizuje za nas nekoliko još živih koji smo 1992. ratne godine sa Kemalom Montenom snimili spot Pismo prijatelju. Žao mi je zbog toga, ali je umor jednostavno prevladao.
Polako krećemo za Sarajevo. Usput razmišljam o Kemi. Upoznao sam ga 1965. godine kada sam sa roditeljima doselio u neboder prekoputa stadiona Koševo. Kemin otac Valdi je održavao teren i oni su stanovali u stadionu tako da smo se družili svakog dana. 27 godina nakon što smo se upoznali snimili smo Pismo prijtelju, a 27 godina nakon toga je ponovno druženje sa rajom na koje nažalost ne stižem. Tri u dva ne može nikako.
23. septmebra 2019.