Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Sutra će biti spuštena zavjesa na još jedno odlično izdanje Sarajevo Film Festivala (SFF). Sarajevo je proživjelo osam svojih najljepših dana u godini. Moj vokabular je prilično skroman da bih opisao sve šta osjećamo i šta živimo tih festivalskih dana. Štimamo godišnje odmore, uzimamo bolovanja da bismo imali što više vremena za uživanje, u predfestivalsko vrijeme šaljemo mailove i pozive prijateljima diljem regije da nam dođu u goste i podijele sa nama dio radosti. Ove godine nam je došao Robert De Niro. Ujutro mi je prvo palo na pamet kako je bilo lijepo prenoćiti u gradu u kojem je noćio i De Niro. Trebali ste vidjeti tog dana taxi vozila po Sarajevu. Sva su bila oblijepljena De Nirovim slikama. Pa on je njihov kolega, Taxi Driver. Svake godine nas Miro Purivatra iznenadi. Dođu Bono Vox, Del Toro, Freeman, Brad i Angelina pa pomisliš kako nema dalje. Ima, Miro dovede De Nira. Sad opet kontamo da zaista poslije njega nema dalje, a ipak se potajno nadamo da ćemo iduće godine na crvenom tepihu Sarajevo Film Festivala vidjeti Al Pacina.
Dvije se stvari događaju u Sarajevu koje mogu naš grad iznijeti u svijet i učiniti ga metroplom umjetnosti. To su Sarajevo Film Festival i Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi. Ali kako je Sarajevo jedan nadasve neuspješan grad, koji ima tu nesreću da ga vode sve od reda neuspješni ljudi bez vizije (kamo sreće da možemo iznajmiti barem na jedan mandat Zorana Jankovića ili Milana Bandića), tako niti SFF može prodisati punim plućima, niti ćemo ikada dobiti Muzej savremene umjetnosti kojeg su, zbog kolekcije vrijedne preko 40 miliona eura, već prozvali Guggenheimom na Balkanu. Osim vrijedne kolekcije, Ars Aevi ima i projekat kojeg je uradio proslavljeni arhitekta Renzo Piano. Postoje i zemlje koje su spremne finansijski podržati projekat, ali ovdje nemamo nikoga ko to želi, osim Envera Hadžiomerspahića koji duže od dvadeset godina bije bitku sa vjetrenjačama.
Jedan od prvih poteza aktuelnog gradonačelnika, kada je zasjeo u fotelju, bio je da ukine donacije Sarajevo Film Festivalu. Da je došao iz zemljoradničke zadruge (neka mi oproste čestiti poljoprivrednici), pa možda bih ga i shvatio, ali čovjek je profesor na Filozofskom fakultetu. Prije desetak godina bio sam na Venecijanskom bienalu kada je obilježavana njegova stota godišnjica. Tim povodom UNESCO je svoju palaču u Veneciji stavio na raspolaganje Muzeju Ars Aevi za promociju savremene umjetnosti. Održana je i pres konferencija na kojoj su bili Janis Kunelis, Renzo Piano i još neke poznate face savremene umjetnosti. Među ostalim bili su kantonalni i federalni ministri kulture. Njih dvojica su tom prilikom obavijestili sve prisutne da su svi problemi oko gradnje Muzeja Ars Aevi riješeni i da se odmah po njihovom povratku pristupa realizaciji. Riješeni su imovinsko-pravni odnosi za lokaciju, obezbjeđen budžet za plaćanje dugova prema Muzeju revolucije u kojem je smještena desetine miliona eura vrijedna kolekcija, kako bi se zaštitila od propadanja itd. Svi smo bili vrlo sretni zbog toga. Par dana po povratku u Sarajevo, ministri su za medije izjavili kako nisu ništa obećali, samo što još nisu rekli kako uopšte nisu ni bili u Veneciji. Znam da je politika kurva, da je, zapravo, umijeće mogućeg, ali da se i ovo može desiti, to nisam znao. Počeo sam čak sumnjati da sam i ja bio u Veneciji pa sam pitao suprugu da li smo mi zaista bili tamo. Tako mi duže od dvadeset godina čekamo na ostvarnje ne samo Enjinog sna već i sna svih pametnih i slobodno mislećih Sarajlija.
Kako je festival obilovao događajima i kako je valjalo stići na sve, ja nisam vodio dnevnik ove sedmice. Sad ću napisati jedan zbirni u kojem neću pisati o filmovima, jer ja to ne znam, već o stvarima koje su meni bile važne i zanimljive.
Svoje festivalske dane počeo sam živjeti prošle subote uveče kada sam otišao na party Sarajevske pivare koja je od ove godine sponzor SFF-a. Iznenadilo me je kako su ozbiljno pristupili ovom projektu. To veče su promovirali limitiranu ediciju Sarajevskog sa etiketama posvećenim bosanskohercegovačkom filmu. Na bocama su štampani plakati naših najuspješnijih filmova. Jako lijepo. To veče smo Vedrana i ja proveli u društvu reditelja Nedžada Begovića i njegove supruge Amine.
U nedjelju smo otišli na imanje kod naše prijateljice izvan Sarajeva, a u ponedjeljak prijepodne sam pozvan da posjetim Atlanticov punkt u centru Sarajeva gdje je bio postavljen već čuveni Cube. Dao sam izjavu za njihovu televiziju o tome kako ja doživljavam Festival i sva dešavanja oko njega. Govorio sam i o tome koliko je Festivalu značajno da ima prijatelje kao što je Emil Tedeschi, predsjednik Atlantic Grupe. Znate, kad imate problem, zovete prijatelje da vam pomognu. A kad imate prijatelja kao što je Emil, mirnije spavate.
Ručao sam u Vinoteci sa Zvedanom Žujo, direktoricom Communisa. Jako mi se dopada to što, recimo, Ladeja Godina Košir i Bane Brkljač, jednom mjesečno ručaju zajedno u Ljubljani i komentarišu knjige koje su pročitali, ono najvažnije što im se izdogađalo u proteklom mjesecu, razgovaraju o novim idejama itd. Ja sam to pođonio i dogovorio se sa Zvezdanom da i nas dvoje ručamo jednom mjesečno i progovorimo koju pametnu. Bilo je super.
U utorak ujutro se javlja Vlado Kreslin. U Sarajevu je sa Evom i djecom jer uveče ima koncert u Muzeju Mak Dizdar. U podne smo se našli na Baščaršiji i otišli, a gdje drugo nego na ćevape. Uveče smo Vedrana i ja otišli na koncert i uživali do poslije ponoći. Lijep dan.
U srijedu sam ručao sa Ozrenom Kebom, mojim prijateljem i mentorom. Ozren se vratio s odmora na koji ja ove godine neću otići jer odmor traži vrijeme, a ja ga nemam. Zanimalo me je šta Ozren misli o nekim idejama i projektima koje kanimo realizirati do kraja godine. Navukao sam ga na priču i dobio sve što sam želio: iskrene komentare, primjedbe, ideje kako nešto može bolje i obećanje da će nam u nekim stvarima pomoći.
Popodne sam imao problem. Vedrana i ja smo dobili tri pozivnice za tri događaja i nikako se nismo mogli odlučiti na koji da odemo, a na sva tri ne možemo. Problem nam je riješila Indira Arnautović koja je 1990. godine dobila prvo zaposlenje u jugoslovensko-švicarskoj marketing agenciji IMS Studio 6 Yugoslavia, čiji sam tada bio direktor. Bila mi je jedna od najbližih saradnica. Već godinama živi u Londonu gdje radi u studiju koji se bavi projektovanjem enterijera i opremanjem najluksuznijih hotela po svijetu. U srijedu je u Sarajevu slavila rođendan i pozvala nas te tako riješila problem gdje ćemo provesti to veče – idemo na Indirin rođendan u Secret Rooms na Alifakovac. Tamo sam poslije 25 godina sreo Aidu Bambur, koja se, kao mlada dizajnerica nakon završene akademije takođe zaposlila u Studiju 6. Sjećam se da smo uradili nekoliko fantastičnih projekata.
U srijedu uveče su u Sarajevo stigli Milena Garfield (Washington) i Uliks Fehmiu (New York). Došli su na SFF da potraže partnere za snimanje televizijske serije o…, e to vam ne mogu kazati. Kada prođe pitch i ako sve bude kako valja, vrlo rado ću pisati o tome. Ja sam, naravno, iskoristio ovo vrijeme da malo ‘maltretiram’ Milenu sa našim Art&Business portalom i, uskoro, magazinom. Htjeli bismo u novembru objaviti jedno specijalno izdanje pa su mi trebali Milenini savjeti, njena pamet koja, kada se govori o biznisu i umjetnosti, nema granica.
I opet smo Vedrana i ja sinoć zaobišli neke partye i otišli na privatnu večeru sa našom prijateljicom Halinom, Poljakinjom iz Evropske komisije čija je kćerka došla na SFF pa smo u njenu čast bili na večeri.
Prođe i ovogodišnji SFF. Zaista je bio sjajan i vrlo uspješan.
Od danas stavljam ključ u bravu i ne izlazim nigdje. Puno me posla čeka.
I, da, narednih osam dana nećemo izlaziti sa novim sadržajima na portalu. Moji su saradnici uzeli desetak dana odmora. Tako da se ‘vidimo’ oko 1. septembra. Do tada, uživajte u svojim odmorima, vikendima i svim drugim lijepim stvarima.
Sarajevo, četvrtak 18. avgusta 2016.