Priredio: Ekrem Dupanović
Prihvatam Ivanovu teoriju nužde. Kada je došlo vrijeme da studira, nije to učinio iz želje za znanjem i samostalnijim životom, već kao način da izbjegne odlazak u vojsku (nužda) i što duže ostane na vrućem beogradskom asfaltu uživajući u blagodetima koje mu je život pružao. Kada se našao na prvoj velikoj životnoj raskrsnici odlučujući o tome šta će studirati, Ivan nije znao šta želi. “Kao mlad junoša, bolesnik sa HHP (hodajući hormonalni poremećaj) sindromom, u prvoj polovini sedamdesetih, pojma nisam imao šta želim od svog života. Osim, devojaka, naravno.
Tada, u ta stara pradavna vremena, za uspešan život su vredela jednostavna pravila: završi srednju školu, pa fakultet, pa se zaposli u državnoj službi i tvoj život je rešen, ti si uspešan čovek. Pod uslovom da znaš šta želiš da studiraš. I da si član Partije.
Kao HHP, naravno, nisam imao pojma šta bih studirao. Najradije bih odabrao ginekologiju, ali, avaj, pre toga morala se upisati, pa završiti medicina, uz praksu, teško da bih izdržao.”
Odluka je pala! Studirat će Akademiju za pozorište, radio i televiziju. Zvuči dosta fancy, cool. Kako je imao foto aparat i znao da slika (najradije bi slikao aktove, ali djevojke nisu padale na foru da je akt najviši stepen umjetničke fotografije), odlučio se da upiše odsjek Kamera. Zvuči lijepo, interesantno, zašto ne bi to studirao?
Studirati Akademiju za film, pozorište i televiziju, sada Fakultet za dramske umetnosti (FDU) je zvučalo fantastično. Dovoljno provokativno da bi privlačilo pažnju u razgovorima u društvu o tome šta ćeš studirati, dovoljno mistično da bi onemogućavalo bilo kakav dalji razgovor, sjajno kao otvor za upucavanje (Znaš, ja studiram Akademiju…), dakle idealno.
“Zaboravio sam jednu sitnicu – da se upišeš na tako prestižni fakultet moraš da položiš prijemni ispit. Nisam bio demoralisan ni kad sam video da se za tri raspoloživa mesta prijavilo više od dvesta kandidata. Verovao sam da će komisija shvatiti moju genijalnost i lepo me zamoliti da postanem njihov student. Realnost je surova – moja samouverenost je nestala već na prvom koraku, ispitu iz opšte kulture, gde sam slavno propao, bez ikakve šanse za sledeći korak i razgovor s komisijom”.
Izbor fakulteta kojeg će studirati se na kraju suzio na dva: Ekonomski ili Pravni. Kako je Ivan jedan temeljit čovjek koji ništa ne prepušta slučaju, odlučujući se između ova dva fakulteta pristupio je temeljitom istraživanju: na kojem se izučava manje predmeta, dakle ima manje ispita, čije knjige imaju manje stranica i, što nije zanemarljivo, koji mu je bliži kući. Po sva tri parametra ekonomija je pobijedila pravdu. Tako je Ivan 1973. postao student Ekonomskog fakulteta s namjerom da tu ostane samo godinu dana i tako eskivira vojsku, a da onda ponovo pokuša na Akademiji. Ali nije bilo tako. Ivan je iznenadio prvo sebe, onda roditelje, pa rodbinu i prijatelje. Bio je izvrstan student s prosjekom ocjena 8,8. Iako ga ekonomija nikada nije pretjerano zanimala ipak će se njome na ovaj ili onaj način baviti cijeli život. Slučajno je ušao u reklamni biznis i u njemu ostao takođe cijeli život (barem ovaj njegov dosadašnji dio), izgradivši vrlo uspješnu karijeru. Radeći u oglašavanju počeo se susretati sa poslovima koji su se učili na FDU, a koristili u reklamnom biznisu: od organizacije, scenarija, scenografije, do režije, kamere, montaže.
Iako je agencijski posao tražio kompletnog čovjeka ponekad i više od 24 sata dnevno, Ivan Stanković nije zanemario svoje akademsko obrazovanje. Od jedne lijenštine što se učenja tiče izrastao je u čovjeka željnog učenja. Kako drugačije objasniti da je upisao postidplomski studij na ekonomiji. Doduše, napustio ga je kada je postao svjestan da treba da uči ono što ga ne interesuje, jer o onome što ga interesuje zna više od profesora. Zato je pokušao sa pravom, ali se sve završilo na pokušaju. Na kraju se vratio na početak: upisao je i završio Fakultet dramskih umjetnosti. Postao je odlikaš, dobio je sve desetke na ispitima
“Zahvaljujući profesoru Goranu Pekoviću, počeo sam da predajem. Prvo kao asistent, onda kao docent, a ovih dana sam postao i profesor. I to na fakultetu, koji sam želeo da studiram, o kojem pojma nisam imao i koji mi je, izgleda, bio sudbinski zapisan. I shvatio da je život pun nekih ovakvih nepredvidljivih i čudnih obrta, gde zatvoriš krug četrdeset godina kasnije, idući u nekom suprotnom pravcu od onog koji ti je zapisan. A to tek shvatiš kasnije, kada se to desi.
I onda si svestan koliko su takve stvari u životu nekako čudne i nepredvidljive. Ali ne bi se desile da se i ti nisi sam kretao, pokušavao i trudio da nešto uradiš sa svojim životom. Koji je ‘to nešto’ uradio sa tobom.
I stavio te na pravo mesto. Malog točka u velikom univerzumu.”
Do sada smo Ivan i ja oslovljavali jedan drugog sa “Jarane”. Pitam se hoću li ga sad morati oslovljavati sa profesore. A jeste profesor, ne samo na FDU.