Pitchevi postaju sve veća mora agencijama u cijeloj regiji. U potrazi za novim klijentima i poslovima, agencije prihvataju učešće na pitchevima čak i pod gotovo ponižavajućim uvjetima, s kratkim rokovima i bez naknada.
Igor Arih u svojoj knjizi Osnove dinamičnih komunikacija i Sedam smrtnih komunikacijskih grijeha piše, između ostalog i o pitchevima, navodeći kako oni iscrpljuju agencije te kako agencije za pripremu natječajnih radova angažiraju svoje najbolje timove koje finansiraju postojeći klijenti obzirom da ti timovi primaju plaću. Pitchevi su uzburkali oglašivačku industriju Hrvatske nedavnim raspisivanjem pitcha Hrvatske turističke zajednice za Facebook kampanju, u kojem je HTZ postavila uvjet da na natječaju mogu učestvovati samo agencije ili timovi koji su u prošloj godini ostvarili dva milijuna kuna prometa na Facebooku, što nisu ostvarile sve agencije, koje su pozvane na natječaj, zajedno, osim jedne. Naravno, HTZ želi budžet dati u ruke agenciji koja je prošle godine radila za njih taj projekat i mogla je ostvariti dva milijuna kuna prihoda jer kad uzme u obračun prošlogodišnji budžet HTZ-a i doda još samo malo, eto ispunjenog uvjeta. I, na kraju, o pitchevima ćemo uskoro gledati na televiziji obzirom da producentska kuća, koja radi seriju AD MAN, priprema reality show na temu pitchiranja.
Pitchevima je namijenjena i velika tema narednog broja Media Marketinga iz kojeg vam ekskluzivno prenosimo najzanimljivije komentare nekolicine direktora regionalnih agencija.
Damir Ciglar, direktor, reklamna agencija Imago Zagreb, predsjednik Hrvatske udruge agencija za tržišno komuniciranje (HURA):
Virus pitcheva je svakodnevna agencijska (i oglašivačka) bolest. Cjelokupna ekonomska situacija pogoduje razvoju tog virusa, te dodatno udaljava agencije i oglašivače–mogućnost kvalitetne zajedničke suradnje je minimalizirana, svodi se na hladan ‘naručitelj-dobaljvač’ odnos. Ukoliko agencije žele ne samo rasti, već i raditi, prisiljene su odazivati se na pitcheve, pri čemu se iscrpljuju kreativno i materijalno, a ishod je obično ravan statističkoj vjerojatnosti dobivanja pojedinog posla, s obzirom na broj sudionika.
Ovo su zapažanja HURA agencija o natječajima u Hrvatskoj:
• broj pozvanih agencija prelazi 3+1 (sugerirani broj od strane HURA-e je do 3 agencije),
• odšteta za sudjelovanje je više iznimka nego pravilo,
• neautorizirano i neplaćeno korištenje ideja s natječaja od strane oglašivača,
• neadekvatni rokovi i nekvalitetni briefovi,
• nejasan natječajni proces (koliko faza, što se točno očekuje, tko i po kojim kriterijima odlučuje) i generalna netransparentnost natječaja,
• nekritičko raspisivanje natječaja za svaki manji projekt,
• promjena uvjeta u tijeku natječaja ili potpuno odustajanje od kampanje po završetku natječaja.
Za situaciju oko natječaja ne treba svu krivicu svaljivati isključivo na oglašivače: oni samo koriste svoju poziciju koja je, u odnosu na agencije, ionako privilegirana. U situaciji borbe za svakog klijenta i svaki projekt, agencije pristaju na nepovoljne uvjete koji dovode do dodatnog narušavanja već ionako loše situacije za agencije–dakle, potpuni zatvoreni krug, circulus vitiosus.
Situacija postaje neodrživa, i to ne samo za agencije. Naime, i oglašivači se iscrpljuju u beskonačnim prezentacijama koje im zamute kriterije odabira. Već u startu ne naprave posao predselekcije, te pozivaju agencije koje im ne odgovaraju po estetici ili po načinima rada. Takav pristup ne može završiti konstruktvnom suradnjom, a to su posljedice od kojih oglašivač nije izuzet.
Ne vjerujem da bilo kakav ‘propis’ može promijeniti situaciju. Naravno, to ne isključuje potrebu za definiranjem pozitivne prakse, prije svega na nacionalnom nivou, pa onda, eventualno, i regionalno. Također, vjerujem da agencije trebaju inicirati pozitivne aktivnosti–ne samo proklamacijske, već sadržajno afirmativne i pozitivne kako za agencije, tako i za oglašivače.