Piše: Iztok Sila, savjetnik, predavač, poduzetnik, Sila Consulting, VSŠ Bled, Gea College
Izvor: SOZ, Član članu
Mnogi će zadnja dva mjeseca pamtiti prije svega po tome da se radilo o nečem sasvim novom, o situaciji koju niko od naših savremenika nije doživio u tako brutalnom obliku.
Pitanje je da li smo nešto iz toga naučili?
Ako na sve skupa gledamo marketinškim očima, dakle kroz odnose, pokušat ću odgovoriti ovako.
Odnosi kod kuće: porodica je najvažnija. Za mnoge je taj period (bio) približno onakav kao da smo bili na dužem odmoru u tijesnoj auto prikolici ili na jedrenjaku… Čitam da se potražnja za odvjetnicima specijaliziranim za razvode povećala, što je u suprotnosti (?) s podatkom da je snažno porasla prodaja određenih igračaka za odrasle.
Biti tako tijesno zajedno svo vrijeme, možda za jednim (pisaćim) stolom, zaista može biti izazov. Čak ni našem psu nije bilo sasvim jasno zašto sad najednom ometamo njegov prijepodnevni mir. Sa roditeljima smo često razgovarali telefonom i radovali se trenutku kada ćemo se ponovo vidjeti.
Odnosi u poduzeću: radim na više mjesta i svugdje smo se brzo prilagodili radu na daljinu (kod obrazovanaja to inače ide). Zanimljivo je da smo se brzo poželjeli i da smo sa zadovoljstvom učestvovali u videokonferencijama koje je razumno vođstvo redovno sazivalo. Grupa na Viberu je prve dvije sedmice redovno objavljivala službene, ali i šaljive informacije, ne samo jednom već i po više puta dnevno. Onda je to zamrlo, komunikacija se odvijala drugačije, krajem aprila je nakon par sedmica ponovo zavibriralo nekoliko poruka.
Odnosi s poslovnim partnerima: empatija je i u tim odnosima izuzetno važna. Da pokažemo da nam nije svejedno, da saosjećamo sa njima, pa i da održavamo poslovnu etiku ako su zbog ograničenja malo zastali, kako bismo nakon ukidanja vanrednih mjera lakše nastavili višom silom prekinutu saradnju. Ujedno, to je bila i dobra mogućnost za pročišćavanje procesa saradnje s partnerima.
Odnosi sa studentima: kao predavač (na više fakulteta i na višoj školi), mogu kazati da smo se i student i ja brzo prilagodili. Kao i uvijek, neki bolje od drugih, ali su uglavnom prihvatali moje napore i jako dobro obavljali zadatke.
Mnogim studentima je nastava na daljinu više odgovarala nego u živo. Jednima zato jer mogu bit i u pidžami ako žele i ako ih ne tjeramo da uključe kameru. I nove metode varanja na ispitima sam sretao, na daljinu mnogo toga možeš uraditi, ali kamera ipak mnogo toga otkrije. Čak ako je u međuvremenu malo i iskljkučiš.
Odnos s računarom (aplikacijama): tu smo se, mislim, svi najbrže prilagodili. Ako smo prije dugo razmišljali kako moramo uvesti “digitalizaciju”, to se sad dogodilo jer se moralo. Kortištenje alata za video konferencije, sastanke i dijeljenje dokumenata se povećalo tako da danas znamo koristiti makar zoom, ako ne i neki sličan alat.
Do koje mjere, i da li uopšte trebamo pustiti da nas mobilne aplikacije nadziru, odnosno paze na nas ako smo došli u kontakt sa nekom oboljelom ili zaraženom osobom, to je tema za neki drugi tekst.
