Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Autor E.D.
Kako se Jugoslavija raspadala mi smo se sa svojim poslovima selili u Sarajevo. Predložio sam Goranu da osamostali beogradsku kancelariju i imenuje Vladu Čeha za direktora, a da se mi u Sarajevu registrujemo kao IMS Studio 6 Sarajevo. Tako je i uradio.
Bili smo velika agencija za sarajevske uslove, imali smo mnogo znanja i iskustva, daleko više nego naši potencijalni klijenti. Bio sam u dilemi: da li da agenciju spuštamo na nivo tržišta, ili da tržište pokušamo podići na viši nivo. Naravno, ja sam se odlučio za ovu drugu, daleko težu i komplikovaniju varijantu. Trebali su nam obrazovaniji menadžeri, a da bismo to postigli trebao nam je magazin za poslovne ljude. Tako sam odlučio da pokrenemo Business Magazine, medij preko kojeg ćemo moći uticati na razvoj bosanskohercegovačkog menadžmenta.
Dogovorio sam se sa Elvedinom Kantardžićem, novinarom ekonomske rubrike Oslobođenja da bude glavni urednik, a sa prof. Mehmedom Akšamijom, da bude Art Director. Formirali smo autorski tim i dali se na posao.
I prije toga smo se bavili izdavaštvom, ali ne novinskim. Preveli smo i štampali dvije knjige. Prva se zvala Kako dobiti najbolje od svoje agencije, autorice Nency Saltz iz New Yorka. Druga je bila posvećena sponzorstvu u kulturi i umjetnosti. Zvala se Uspješno sponzorstvo, a napisao je Victor Head iz Londona, jedan od najpoznatijih konsultanata na području sponzorstva u kulturi i umjetnosti.
Trebalo nam je manje od mjesec dana da pripremimo prvi broj. Štampali smo ga u Oslobođenju. Prije zvanične promocije, organizovali smo promociju u štampariji za sve radnike koji su radili na njegovoj produkciji. Nije im bilo lako ispuniti Akšamijine zahtjeve. Izvukao je 110 odsto od mogućnosti ljudi i strojeva. Organizovali smo catering u štampariji. Ljudi su bili iznenađeni. Nikada im niko nije ukazao toliku zahvalnost, niko nikada nije radnike počastio u ovakvim situacijama.
Zvaničnu promociju smo zakazali za 9. januar u Holiday Innu. Kada smo poslali svečane pozivnice, a pozvali smo preko 200 najuglednijih menadžera i ljudi iz javnog života Bosne i Hercegovine, na Dnevniku je objavljeno da je Srpska Demokratska Stranka istog dana, u isto vrijeme i u istom hotelu zakazala svečanu sjednicu skupštine kako bi proglasili Republiku Srpsku. Telefon u stanu je počeo zvoniti. Zvali su me prijatelji, pitali da li sam čuo vijest na Dnevniku te savjetovali da bih trebao odgoditi promociju Business Magazina. Pitao sam: Zašto? Nisam prihvatao njihovo uporno insistiranje.
Devetog januara u velikom restoranu Hercegovina okupili su se svi pozvani gosti. Kasnio je jedino Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade zadužen za privredu. Uletio je nakon pola sata. Bio je blijed i uznemiren. Kada sam ga upitao šta mu je, sve mi je objasni čim je došao do zraka. Zadržao se na nekom sastanku u gradu u stigao deset minuta nakon podneva u svoj kabinet. Čim se pojavio na vratima sekretarica mu je kazala: „Gospodine potpredsjedniče, već deset minuta kasnite u Holiday na promociju Business Magazina“. Holiday je bio tačno preko puta zgrade Vlade. Kada je ušao u hotel pitao je na recepciji: „Gdje se održava ono?“ „U kongresnoj dvorani,“ odgovorio mu je recepcioner, misleći da je Čengić, kao potpredsjednik SDA, krenuo na skupštinu SDS-a. Kada je ušao u kongresnu dvoranu, za govornicom je bio Radovan Karadžić. „Ono na šta si ti pošao Muhamede nije ovdje nego u restoranu,“ kazao je Čengiću kada je primijetio da je ušao.
Promocija je prošla odlično. Naravno, najviše se govorilo o ratu i kako u takvim uvjetima sačuvati privredu. Nisam imao osjećaj da su ljudi uplašeni. Naprotiv, bili su optimisti. Misli su da će uspjeh predstojećeg referenduma za suverenu i samostalnu državu Bosnu i Hercegovinu spriječiti rat. Nažalost, nismo bili svjesni da će referendum samo ubrzati rat koji je dugo planiran i pripreman.
O događanjima tog dana u Holiday Innu najbolje je izvijestio novinar Zekerijah Smajić u Yutelovom Dnevniku te večeri. Napravio je dug prilog koji je počeo sa skupštine SDS-a, na koj se govorilo o ugroženosti srpskog naroda i o ratu koji je neminovan. „U istom hotelu i u isto vrijeme, samo tridesetak metara dalje, govorilo se o nekoj drugoj budućnosti Bosne i Hercegovine,“ nastavio je Smajić svoj prilog, a na ekranu se, u krupnom planu, pojavio jastog od jednog metra koji se ugnijezdio na sredini ‘švedskog’ stola. Uslijedile su optimističke izjave nekolicine direktora, onda ponovo prelazak u Kongresnu dvoranu po malo ratnih pokliča, pa povratak na promociju Business Magazina. I tako 11 minuta. Yutelov Dnevnik je tada emitovan u jugoslovenskoj šemi tako da je bio gledan na cijeloj teritoriji bivše zajedničke države.
Kada su se gosti razišli, ostalo je jedno manje društvo. Senadin Fetahagić, direktor Holidaya, je svirao na klaviru i pjevao, svi smo ga pratili. Atmosfera je bila totalno izvan konteksta. Pitao sam Nikolu Cucića, direktora reosiguravajućeg društva Bosna RE, šta će mu punac donijeti iz Albertvilla. Nikolina supruga je bila Planinka Mikulić, kćerka Branka Mikulića. Kako su se za mjesec dana u Albertvillu (Francuska) održavale Zimske Olimpijske Igre 1992, mislio sam da će Branko Mikulić biti pozvan, obzirom da je bio predsjednik Organizacionog komiteta Zimskih Igara Sarajevo 84. „Neće mi donijeti ništa, jer neće ići. MOK poziva samo generalne sekretare, ne i predsjednike.“ „Neće MOK, ali hoću ja. Pa Studio 6 je agencija koja je radila na mnogim projektima za MOK,“ pomislio sam. Predsjednik MOK-a, Huan Antonio Samaranch je jako volio Branka i znao sam da bi mu bilo drago da ga vidi u Albertvillu. Tražio sam i dobio od Nikole broj kućnog telefona Branka Mikulića.
Kući sam došao negdje oko devet uveče. Prilično ohrabren količinom vina koju sam tog dana popio, okrenuo sam Brankov broj. Da to nisam uradio tada, ne bih nikada, jer ne bih imao petlje. Branko je decenijama bio najjači čovjek Bosne i Hercegovine i jedan od najuticajnijih jugoslovenskih političara, premijer savezne vlade, predsjednik odbora za organizaciju sarajevske olimpijade. Kada je čula koga sam nazvao, Vedrana se zamalo nije onesvijestila. Predstavio sam se i pozvao Mikulića da bude gost naše agencije u Albertvillu. Pomenuo sam mu da je to agencija čiji je predsjednik Goran Takač. Branko je odlično znao Gorana, a Artur Takač mu je bio desna ruka u organizaciji sarajevskih igara. „Ne znam ko si ni zašto me zoveš da budem tvoj gost, tako da ti sada ništa ne mogu kazati. Dođi sutra u 11 sati kod mene kući pa ćemo popričati,“ odgovorio je Branko.
Bio sam tačan sutra u jedanaest. Kad je otvorio vrata, Branko je rekao: „Odlučio sam da prihvatim tvoj poziv. Uđi da mi sve objasniš.“
Sutra: S Brankom Mikulićem u Albertvillu.