Piše: Ekrem Dupanović
Business Club Sarajevo postao je naš prvi brend koji smo osmislili i njime upravljali. Bio je jedinstven po svemu, sarajevski menadžeri su rado na poslovnim putovanjima svojim partnerima govorili o svom klubu. Kada bi se neko od njihovih partnera u ponedjeljak zadesio u Sarajevu, rado su ga pozivali na večeru u Business Club. Ponosili su se da ga jedino oni u Jugoslaviji imaju. Razvijali su svoju lojalnost, rado su učestvovali u brojnim projektima koje smo pokretali u relativno kratkom periodu njegovog postojanja.
The Best of Advertising Age
Drugi brend koji sam želio stvoriti jeste naš vlastiti medijski projekat. Mi smo ipak bili komunikacijska agencija i jedan nam je medij mogao biti vrlo koristan. Da, znao sam da može doći do sukoba interesa, ali sam bio siguran da ćemo spriječiti svaku situacija koja bi do toga mogla dovesti. Osim toga, želio sam da to bude medij posvećen razvoju oglašivačke industrije, nešto što će stvari pokretati naprijed, što će i klijentima, agencijama i medijima dati malo više znanja. Svima su nam trebala nova znanja. Mi smo preko agencija IMS Studio 6 u Lozani, Londonu, Tokiju i Seulu bili na izvorima sa kojih smo se mogli napiti vode.
Media Marketing, kojeg je pokrenuo i uređivao Jure Apih, zapravo, korektnije, Jure Apih i Meta Dobnikar, bio je jedini medij iz kojeg smo mogli crpiti informacije i znanje. MM je bio fantastičan, gotovo da smo ga obožavali. Izlazio je u Sloveniji, ali je imao i izdanje na srpskom jeziku tako da smo ga svi u Jugoslaviji mogli čitati. Još jedan magazin ne bi bio suvišan, posebno ako bi se bavio više temama iz svijeta. Bio sam pretplaćen na Advertising Age, tada, a i danas, najbolji magazin o advertisingu na svijetu. Moje skromno znanje engleskog jezika (nisam ga nikada usavršio jer nisam nikada imao vremena za to, a bolje bi bilo da sam ga našao), nije mi omogućilo da se dublje upustim u čitanje nekih složenijih tekstova, ali sam ipak mogao čitati sve ono što me je zanimalo kako bih bio bolje informisan. Već krajem 1990. godine počeo sam malo detaljnije analizirati svaki broj da bih dokučio kakav bi koncept mogao odgovarati jugoslovenskoj oglašivačkoj industriji. Analizirajući tako AdAge, zaključio sam kako je samo jedna četvrtina sadržaja svakog broja zanimljiva svijetu izvan Amerike, a da su tri četvrtine isključivo, ili uglavnom, lokalna stvar američke advertising industrije. Kako AdAge izlazi sedmično, tako sam došao na ideju da mi od jedne četvrtine svakog sedmičnog izdanja, pravimo jedan mjesečnik i izdajemo ga za Jugoslaviju. Zvao bi se The Best of Advertising Age.
Dobijamo sat i po da ubjedimo AdAge da sa nama treba razgovarati
Izdiktirao sam sekretarici sadržaj faxa i dao joj broj iz impresuma AdAgea na koji će ga poslati. Čekao sam sedam dana, nije bilo odgovora. Poslali smo ponovo isti fax, opet sedam dana nema odgovora. Nazvao sam svog brata Envera, koji je u Chicagu bio direktor kompanije Unis International čiji je osnovač bio sarajevski UNIS, gigant jugoslovenske metalne i vojne industrije. I AdAge je bio smješten u Chicagu. Objasnio sam Enveru o čemu se radi i pitao ga da li su Amerikanci toliko neposlovni da dvije sedmice nisu u stanju odgovoriti na fax. Rekao je da će provjeriti pa će se javiti. Sutra me nazvao i onako kroz smijeh rekao: „Bracika, oni još uvijek na mapi svijeta traže Jugoslaviju i Sarajevo da vide odakle im se uopšte javljaš. Obećali su ti danas poslati odgovor.“ Popodne stiže fax kojeg je potpisao Joe Cappo, Senior Vice Pesident izdavačke kompanije Crains Communications koja izdaje Advertising Age. Ponudio mi je sastanak 2. februara 1991. godine od 13,30 do 15,00 sati. Nisam mogao da vjerujem. Da zbog sat i po letim preko Atlantika. Pa mi za sat i po vremena to ne možemo završiti. Napisao sam novi fax u kojem sam objasnio da je sat i po vremena malo i da se meni takav put ne isplati. Cappo je sada odgovorio odmah. Obavijestio me je da mi daju sat i po vremena da ih uvjerim da se samnom isplati pregovarati, a ako prođem taj test, imat će narednih dana za mene vremena koliko god bude trebvalo. I još me je obavijestio da me primaju na za njih vrlo važan dan – dan kada obilježavaju 75 godina kompanije Crains Communications.
UDBA (Državna bezbjednost) „krade“ u toku noći pasoše
Imao sam 15 dana vremena da se pripremim za put i sredim američku vizu. Dogovorio sam se sa Mirzom Kulenovićem dau Ameriku idemo zajedno. Mirza je u IMS Studio 6 Yugoslavia bio direktor međunarodnog marketinga. Govorio je sedam jezika i sticao međunarodno iskustvo vodeći u Japanu i Kini predstavištvo sarajevske kompanije Feroelektro. Bio je i direktor marketinga Zimskih olimpijskih Igara Sarajevo 84. Poslali smo papire za vizu našem advokatu Branku Kojiću koji je radio u kancelariji najpoznatijeg beogradskog advokata File Filote. Mirza i ja smo trebali letjeti naredne subote. Idućeg četvrtka Branko je javio da su pasoši vizirani i da će ih ostaviti kod svoje punice, jer ide na Zlatibor da skija. U petak uveče Mirza i ja smo stigli u Beograd. Dogovorili smo se da Mirza ujutro ode po pasoše. U neko doba me nazvao sa recepcije Intercontija u sobu i zamolio da siđem, da odemo zajedno kod Brankove punice. „Ja sam već bio, ali nešto nije u redu, hajde samnom da zajedno vidimo o čemu se radi, da ja nisam slučajno prolupao.“ Čim smo se pojavili na vratima, Brankova punica je kazala: „Gospodine, evo ja sam sinoć ostavila pasoše ovdje da vam ih dam kad dođete (pokazala je na mali stočić za telefon u hodniku). Kada sam se jutros probudila pasoša nije bilo. Mora da je u tokui noći u stan ušla UDBA (Državna bezbjednost) i odnijela pasoše.“ Bakica nije bila pijana. Govorila je sasvim uvjerljivo i trezveno. Pozvala je Mirzu i mene na kafu i ponavljala istu priču. Shvatio sam da je prolupala. Naš je avion letio u 13:00 sati i mi smo u naredna dva sata morali riješiti ovu enigmu. Počeo sam okretati brojeve telefona zlatiborskih hotela sve dok nisam dobio hotel u kojem je Branko bio smješten. Doveli su ga sa skijališta. Kada sam mu objasnio o čemu se radi, rekao je: „Bakica je opet prolupala. Šta sad da radimo? Krećem odmah za Beograd, naći ćemo pasoše.“ Branko je stigao nakon što je avion za Chicago već odletio. Nakon dva sata traganja našli smo pasoše duboko gurnute u ormar iza posteljine. Jadna bakica, strahujući da bi UDBA mogla upastio u toku noći dobro je sakrila pasoše da ih ne nađe i nije se mogla sjetiti gdje ih je zaturila.
Sakrivanje pasoša, duboko u posteljinu, koštalo nas je 6000 maraka
Otišli smo do prve poslovnice JAT-a da prečekiramo karte za prvi naredni let, ali to nije bilo moguće. To su bile karte sa fiksiranim polaskom i povratkom. Morali smo kupiti nove, ali pošto nismo znali koliko ćemo ostati, kupili smo one s otvorenim povratkom, koje su, u pravilu, bile najskuplje. Platili smo 6.000 maraka (danas 3.000 eura) zbog ove gluposti sa pasošima.
Ali nešto sam i naučio.
Mirza i ja smo otišli na ručak u restoran Avala, prekoputa stadiona Marakana, jedan od najomiljenijih restorana u Beogradu. Bila je subota i kao da je cijeli Beograd došao baš u Avalu da ruča. Jedan je čovjek sjedio sam za stolom pa smo ga zamolili da mu se pridružimo. Nismo bili neraspoloženi. Čak šta više, smijali smo se i glasno komentarisali. Sastanak, na koji smo pošli, zakazan je za ponedjeljak popodne, tako da stižemo na vrijeme. U jednom trenutku čovjek, za čiji smo sto sjeli, kaže: „Nije pristojno slušati o čemu drugi razgovaraju, ali za istim smo stolom pa sam, htio to ili ne, čuo o čemu razgovarate. Ko zna zašto je dobro što danas niste odletjeli za Chicago. Meni se jednom dogodilo da sam parkirao uveče auto ispred kuće, a on nije htio ujutro da upali. Nisam išao na posao, ostao sam cijeli dan kod kuće. Ostavim ga ispravnog, a on ne pali. Šta ja znam zašto se to dogodilo.“
Sutra: Položili smo prijemni ispit u Advertising Ageu i ostali na dogovorima četiri dana