Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Zajednička fotografija poslije svečanosti
Dok sam pio viski da smanjim iznenađenje izborom Jefte Subotića za Businessmana godine, naišao je Goran Takač. Pitao sam ga šta bi pa Jeftu izabraše, a on me upita: „Pa zar to nije bila tvoja želja?“ Bio sam potpuno iznenađen. „Odakle ti to?,“ odgovorio sam protupitanjem. Goran se samo nasmijao i rekao: „Izo je došao na svoje“. I onda mi je ispirčao kako je sve išlo. U pauzi, za vrijeme zadnjeg zasjedanja žirija, dva Gorana (Takač i Milić) su se dogovorili da glasaju za Veljka Barbijerija. U tom trenutlku im je prišao Izudin Filipović i rekao: „Ekrem neće da se miješa, ali ako hoćete da znate za koga bi on glasao, glasao bi za Jeftu Subotića“. I tako su i jedan i drugi Goran svoj glas dali za Subotića.
Dobro, Izo je bio direktor korporativnih komunikacija Energoinvesta, a Jefto direktor jedne od najvećih i najznačajnijih radnih organizacija ovog sarajevskog i jugoslovenskog giganta. Kasnije mi je objasnio zašto je ovo uradio i ja sam mu oprostio. Izbor Businessmana godine je održan 21. decembra, a sedam dana kasnije održana je sjednica centralnog radničkog savjeta Energoinvesta na kojoj su sve članice trebale potpisati novi ugovor o udruživanju u Energoinvest. Jefto Subotić je najavio da Birač neće potpisati ugovor, što bi Energoinvest dovelo u vrlo lošu situaciju. Jefto je već tada bio pod uticajem SDS-a, političke stranke koja će kasnije učiniti sve da rasturi Bosnu i Hercegovinu. SDS je htio Birač za sebe jer je bio ‘zlatna koka’. Poslije proglašenja za Businessmana godine, na dan održavanja sjednice centralnog radničkog savjeta u Sarajevu, Jefti je priređen prijem u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine kao najuspješnijem poslovnom čovjeku u Jugoslaviji. Orgnaizovan je i koktel prije sjednice radničkog savjeta i Jefto je potpisao ugovor o udruživanju.
Ostalo je još dva sata do svečanosti u Hyattu. Otišao sam u zadnji obilazak kristalne dvorane. Sve je već bilo spremno. Scenografija ja bila odlična. U toku je bila proba rasvjete. Okrugli stolovi sa po osam mjesta su fantastično izgledali, bili su savršeno dekorisani. Jedina osoba koja je, i u takvoj postavci dvorane, mogla staviti neku primjedbu bila je Goranova supruga Vera. Nazvao sam je u sobu i zamolio da siđe. Otišli smo do kristalne dvorane. Ušla je do sredine dvorane i počela da razgleda okolo. Trajalo je to minutu, a onda je kazala: „Ovo ljepše izgleda nego na Samaranovom prijemu u Tokiju (Goran i Vera su se upravo vratili iz Tokija gdje je održana sjednica Međunarodnog olimpijskog komiteta na kojoj je Atlanta izabrana za organizatora Olimpijskih igara 1996. godine). To znači da je zabava mogla početi. Poslije Vere Takač više niko nije mogao imati ni najmanju primjedbu.
Gosti su stigli na vrijeme, oko 400 najuglednijih ličnosti iz privrednog, političkog, kulturnog i javnog života Beograda i Jugoslavije. Puna dvorana je izgledala još ljepše. Šou je mogao početi.
Moje učešće u programu bilo je predviđeno na samom početku, ja sam trebao da pozdravim goste i da Dagmaru Šusteru, predsjedniku Privredne komore Jugopslavije, uručim kacigu koja je dan ranije stigla iz Italije. Dagmar je bio prvak Jugoslavije u rely vožnji. I dok je obavljao mandat predsjednika Privredne komore, vozio je cijelu rely sezonu. Trebao nam je živ i zdrav zbog reformi i značajne uloge koju je Komora imala u njima. Zbog toga sam se raspitao koju kacigu koristi i kupio mu novu u Italiji. Dagmar nije bio to veče sa nama u Hyatu, bio je na nekoj komorskoj konferenciji u inozemstvu pa sam kacigu predao šefu njegovog kabineta. Vratio sam se za svoj sto. Bio sam umoran od gužve, od silnih rukovanja, pozdravljanja, upoznavanja, morao sam stalno biti nasmijan što meni i ne ide baš od ruke kada sam u blizini ljudi koji mi nisu po volji (a bilo je i takvih). Počela je ceremonija predstavljanja nominiranih menadžera. Jaka trema, koju sam imao na početku, počela je da popušta.
U jednom sam trenutku ustao od stola i otišao do concierga. Pretpostavljao sam da imaju predsjednički apartman jer sam negdje čuo da američki predsjednik, ako boravi u gradu u kojem Hyatt ima svoj hotel, obavezno odsjeda u njemu. Takođe sam pretpostavio da je to veliki, najveći apartman, a takav mi je trebao. Pitao sam gospođu za pultom imaju li takav apartman. Kad mi je potvrdila, zatražio sam ključ i otišao da ga vidim. Izgledao je fantastično. Bio je ogroman, imao je tri prostorije i sasvim je odgovarao onome zbog čega sam ga htio iznajmiti tu noć. Htio sam da se i ja malo zabavim i opustim. Plan mi je bio da poslije svečanosti u kristalnoj dvorani, u apartman pozovem meni najzanimljivije i najdraže ljude i da sa njima napravim zabavu do zore. Danas bismo za to kazali After Party. Pošto nismo znali za taj izraz, mi smo to nazivali lumpovanjem. Vratio sam se do concierga i rekao da do 23,00 sata u apartmanu budu postavljena tri bogata open bara, sa dosta voća i hladnih narezaka. Ključ od apartmana sam stavio u svoj džep i vratio se u kristalnu dvoranu.
Program je išao po scenariju kojeg je pripremio Vlado Čeh. Bila je to vrhunska svečanost. Nije bilo ni najmanje greške. Program je, uglavnom, kao predsjednik žirija vodio Goran Milić. A kad je takav majstor pred mikrofonom, nemate se za šta brinuti. I dok je sve tako lijepo išlo, ja sam gledao po dvorani i na salveti ispisivao imena ljudi koje ću pozvati na svoju privatnu zabavu. Onda sam ustao, išao od stola do stola i diskretno, na uho, prišapnuo da se vidimo u 23 sata u apartmanu broj 212. Kada ja sve bilo gotovo, ljudi su počeli stizati. Okupila se prava ekipa. Nisam pozvao Jeftu Subotića ni još neke ljude koji bi po svakom protokolu trebali biti tu. Po protokolu možda, ali po mom privatnom izboru ne. Svi su bili iznenađeni i impresionirani. Hyatt je zaista sjajno aranžirao open barove i hranu, tako da je atmosfera bila fantastična. Ostali smo do četiri ujutro. Nije red da sad prepričavam dogodovštine sa privatne zabave. Reći ću samo da sam to veče upoznao Nenada Čanka, vojvodjanskog političara u usponu, tada je već bio predsjednik Pokrajinske skupštine Vojvodine. Njega je pozvao Goran Takač, bili su rođaci. Čanak je par dana prije toga zabavljao cijelu Jugoslaviju (snimak je pokazan u centralnom dnevniku), kada je sa jednog političkog skupa u Novom Sadu uputio poruku Slobodanu Miloševiću. Rekao je: „Za Slobodana Miloševića imam samo jednu poruku – ne dam pare!“ Vojvodina je, naime, tada donijela odluku da neće uplaćivati novac u republički budžet jer se nije slagala sa Miloševićevom militantnom politikom.
Ujutro smo sjeli u avion i vratili se u Sarajevo.
Sutra: Goran Milić i ja se dogovaramo da slijedeći izbor Businessmana godine organizujemo u Milanu.