Piše: Ekrem Dupanović
Foto: (s lijeva na desno) Ante Marković, direktor Javor Ivanjica, Mirjana Karabegović, Zlatan Karabegović, Ekrem Dupanović
Projekat Businessman 1990 smo radili u sklopu cjelokupnog projekta Vrijeme promjena, iako to nismo formalizirali, projekat nije finansiran iz budžeta namijenjenog promociji ekonomskih i društvenih reformi Jugoslavije. Sponzor nam je bila Visa poslovna kartica, a imali smo još neke manje sponzore. Ali jugoslovenska vlada je bila upoznata s projektom. Premijer Ante Marković se nije mogao odazvati pozivu da prisustvuje svečanosti proglašenja Businessmana godine, jer je tog dana u Saboru Republike Hrvatske usvajan Ustav RH i on je morao biti prisutan. Zbog toga smo se dogovorili da u svečanom salonu hotela Hyatt organizujemo zatvorenu večeru na kojoj bi se premijer upoznao s najuspješnijim poslovnim ljudima i razgovarao sa njima. Jako ga je zanimao taj susret jer je želio znati šta oni misle o reformama i kako vide budućnost jugoslovenske ekonomije.
Prema dogovoru, Marković je u 19,00 sati stigao u Hyatt. Sačekao sam ga ispred hotela i pratio do svečanog salona. Bio je vrlo raspoložen i rekao mi je: „Veoma se radujem ovom susretu, mada ne mogu ostati dugo, moram u Dom JNA na svečanu akademiju povodom sutrašnjeg Dana Jugoslovenske Narodne Armije“.
Zadovoljstvo ovim susretom je bilo obostrano. Bilo je drago Markoviću, ali još više menadžerima, jer su imali priliku da direktno razgovaraju sa premijerom čija je popularnost u Jugoslaviji još uvijek bila velika, Jugosloveni su u njemu vidjeli spasioca. Zanimalo ga je kako ide Tarleova banka, kao prva privatna banka u Jugoslaviji, imao je dosta pitanja za Zlatana Karabegovića i njegove poslove u informatičkoj industriji, sa Veljkom Barbierijem je razgovarao kao sa starim prijateljem, Anžura je pitao kakve su mogućnosti za proširenje proizvodnje Renault vozila u Novom Mestu, obzirom da je posao išao jako dobro. Naravno, mnogo više pitanja su za premijera imali menadžeri. Zanimala ih je stabilnost reformi, može li dinar izdržati sve pritiske i ostati konvertibilan, može li se pojačati dotok stranih investicija, kako ocjenjuje političku situaciju, kakve su šanse da se država izvuče iz krize…? Atmosfera je bila fantastična, svi su zaista uživali. Mi smo mu predstavili svoj newsletter koji smo promovirali u Portorožu. U jednom trenutku prišao je šef protokola i nešto šapnuo premijeru. Marković je pogledao na sat i kazao: „Gospodo, već kasnim na svečanu akademiju povodom Dana Armije. Ako ne dođem generali će kazati da ne uvažavam vojsku. I onako nismo u dobrim odnosima. Ali, tamo ću se samo pojaviti, čestitati im i vratit ću se nazad. Dolazim najkasnije za sat vremena.“
I, zaista, nakon tačno sat vremena premijer se vratio u Hyatt i razgovori su nastavljeni. Marković je govorio o značaju razvoja ekonomije za prevazilaženje ekonomske i društvene krize. Posebno ja apostrofirao ulogu menadžera i pitao je kakva je potpora Vlade potrebna da bi oni, u svom poslu, bili još uspješniji. Razgovarali su, ali sam primijetio da se vratio pomalo skrhan, bio je na trenutke odsutan, kao da mu je neko u Domu JNA rekao nešto što nije želio čuti, ili mu nije baš najbolje zazvučalo. Postavio sam mu posredno pitanje ne bih li dokučio šta se mota po njegovoj glavi, ali je stari lisac uspio da izbjegne direktan odgovor.
Večera sa prmijerom Markovićem je trajala do kasno u noć, sve dok mu opet nije prišao šef protokola koji više nije šaptao nego je jasno kazao: „Premijeru, zvali su sa surčinskog aerodroma i kazali da ako ne poletimo za 20 minuta, aerodrom se zatvara u ponoć i nema leta prije jutra.“ Na to je Marković rekao: „Jako mi je lijepo s vama, vi ste me osvježili i vratili mi nadu da još uvijek nije kasno da se iščupamo. Ostao bih s vama do jutra, ali, evo, čuli ste. Tuđman bi me objesio da ne dođem.“ Pozdravili smo se i on je otišao. Mi smo, naravno, još dugo ostali međusobno komentarišući susret, namaštavajući kako je ekonomija sila koja može pobijediti sve. Bili smo jako naivni, ali toga nismo bili svjesni.
Sutra je osvanuo veliki dan. Trebali smo završiti projekat na kojem smo dugo radili. Lagao bih kad bih rekao da nisam imao veliku tremu. Kako će sve proći? Dan je bio ispunjen protokolarnim obavezama.
Žiri je prijepodne imao završnu sjednicu. Prvi dio je bio posvećen diskusiji o kandidatima, zatim je uslijedila planirana pauza i nastavak u kojem je trebalo glasati. Želio sam da niko ne sazna ko je Businessman godine dok se to zvanično uveče ne objavi. Zato je i napravljen takav sistem glasanja da rezultat zna samo neko ko u rukama ima sve glasačke listove i sabere glasove. Bio je to Damir Bilalagić, moj saradnik, koji je administrativno vodio rad žirija. Kada se završi glasanje, svaki član žirija ubaci svoj litsić u koverat, zatvori ga i preda Damiru. On ide u svoju sobu, sve lijepo sabere, napiše ime pobjednika i čuva ga u zatvorenoj koverti sve dok Goran Milić, kao predsjednik žirija, ne krene ka govornici da proglasi Businessmana godine. Tek tad dobija koverat, otvara ga i objavljuje pobjednika. Prije završne sjednica žirija rekao sam Damiru da nikome, pa ni meni, prije proglašenja ne smije kazati ime menadžera godine. I ja sam htio uživati u neizvjesnosti.
Kada ja žiriranje završeno, za sve nominirane menadžere smo organizovali svečani ručak u najboljem beogradskom restoranu Daka, u Zemunu, a za žene je organizovan lady’s program sa ručkom u Skadarliji i posjetom galeriji slika Nede Arnerić, u to vrijeme jedne od najpopularnijih jugoslovenskih glumica. Za žene je bila zadužena moja supruga Vedrana.
Prije ručka kod Dake, napravili smo, kao iznenađenje, mali champagne party. Tog dana je bila godišnjica osnivanja Croatia Banke čiji je vlasnik i direktor Ivan Tarle bio među deset nominiranih menadžera. Kada smo se svi okupili u restoranu, otvorio sam bocu šampanjca, uzeo čašu u ruke, okrenuo se ka Tarleu i rekao: „Čestitam!“ Pomislivši kako je izabran za Businessmana godine i da mu to čestitam, Tarle je kazao: „Ma nije valjda?“ „Kako nije, pa na današnji dan ste osnovali Banku, danas je godišnjica,“ odgovorio sam. U trenutku se razočarao, ali se brzo povratio i onda nam je ukratko ispričao šta ga je motiviralo da otvori banku, kako posluje itd. Ručak je prošao u sjajnoj atmosferi.
Kada smo se vratili u hotel, čekalo me je malo iznenađenje. Vedrana mi je u sobi kazala kako će večeras svi ponešto dobiti od mene, pa je red da i ja nešto dobijem prije njih. Razmotala je predivnu sliku „Soba moje majke“, mog omiljenog slikara Safeta Zeca, koju je kupila u Nedinoj galeriji.
Popodne sam u lobyju sreo Izudina Filipovića. Već sam osjećao priličan umor i bio sam vrlo zainteresiran da generalni direktor Enrgoinvesta dođe na proglašenje Businessmana godine. Ako dođe, doći će malim avionom, a to znači da ćemo se svi vratiti ujutro sa njim u Sarajevo. Nije mi se dalo, poslije svega, lomatati autom do kuće. Izo mi je kratko odgovorio: „Doći će, ako bude imao razloga“. Shvatio sam da to znači, ako Jefto Subotić bude Businessman godine, on dolazi. Da budem iskren, u svim mojim kombinacijama u glavi Jefto nije bio kandidat za najviše priznanje. Istina, vodio je vrlo uspješnu kompaniju, Tvornicu glinice Birač kod Zvornika. Znao da su iz glinice izvlačili zeolit koji su odlično prodavali industriji deterdženata širom Evrope, to je bilo nešto vrlo važno za kvalitet deterdženata. Tog dana za ručkom Jefto nam je govorio da je toliko izučio hemiju da bi do zeolita došao, da bi sad odmah mogao braniti doktorat, iako nije bio hemičar. Stanovao je u Beogradu i svakog dana se vozio do Zvornika (preko 150 kilometara) i vraćao se s posla u Beograd. Svo to vrijeme dok se vozio, vrtio je u glavi hemijske procese. Bio je uspješan, ali nije bio moj kandidat. Nije bio moj, ali jeste bio Izudinov, a on je bio sekretar žirija i vodio je cijeli proces. Dok sam razgovarao sa Izom krajičkom oka sam vidio da Damir stoji ispred lifta. Prišao sam mu i zajedno smo ušli u lift. Pitao sam ga ko je pobjednik? Rekao je da neće da mi kaže te me podsjetio kako sam mu kazao da ni meni ne govori. Kratko sam mu prenio moj razgovor sa Izom, a on je na to odgovorio: „Reci mu da generalni direktor Energoinvesta i te kako ima razloga da dođe“. Znači, Jefto je bio Businessman godine. Nisam osjećao neku veliku radost, ali je zato Izo bio jako sretan kad sam mu kazao: „Javi u Sarajevo da pale avion.“ Njegov je plan uspio, ali o tome u sutrašnjem nastavku.
Ja sam otišao za šank i poručio dupli viski da se oporavim.
Sutra: Kako je Jefto Subotić izabran za prvog Businessmana godine u Jugoslaviji.