Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Olimpijske igre u Seulu obilježio je doping Bena Johnsona
Poslije uspjeha s Monikom Seleš, imao sam sve manje poteškoća u realizaciji sponzorskih projekata u sportu. Odlazio sam na takmičenja i svjetske sajmove sportske opreme ne bih li još nešto naučio. Moje ambicije su rasle. Želio sam raditi za Jugoslovenski olimpijski komitet i Fudbalski savez Jugoslavije. Imali smo jake olimpijske timove u mnogim sportovima. Raditi za njih je, za svakoga u sportskom marketing, kao da je dotakao nebo. Uskoro su mi se ostvarile obadvije želje.
Godine 1988. Seul je bio domaćin Ljetnih olimpijskih igara. Zbog velike ekonomske krize u Jugoslaviji, pod upitnikom je bio odlazak naših olimpijaca u Južnu Koreju. Posebno nakon odluke Savezne skupštine da ne odobri dodatnih 400 hiljada dolara, koliko je nedostajalo za finansiranje nastupa na Olimpijskim igrama. Ovu vijest o mogućnosti da ne odemo u Seul čuo sam u nedjeljnom sportskom programu Sezam, kojeg je TV Beograd emitovala za cijelu jugoslovensku mrežu. Nisam mogao vjerovati. Kao čovjek iz olimpijskog grada osjećao sam neku nelagodu. Šta učiniti da olimpijci odu u Seul? Znao sam da je kriza i da para nema ni u privredi, ali ipak ako bi 200 poduzeća dalo po 2.000 dolara ili njih 400 po 1.000, skupili bismo ono što nedostaje. Ima toliko uspješnih i društveno odgovornih poduzeća. Mi doduše tada nismo ni znali za termin društveno odgovorno poslovanje jer je bio socijalizam i sva su poduzeća, po prirodi stvari, bila društveno odgovorna. Dakle, vjerovao sam da ima dovoljno potencijalnih donatora, ali je pitanje bilo kako ih pozvati na saradnju i kako s njima, u tako kratkom roku, iskomunicirati cijelu priču. Jedina je šansa bila televizija i to upravo nedjeljno sportsko poodne, odnosno emisija Sezam, jer je bila jako gledana. Kontaktirao sam Milojka Pantića, urednika sportske redakcije TV Beograd i voditelja emisije Sezam, napravili smo sastanak u Beogradu, prihvatio je ideju i pozvao me već slijedeće nedjelje u emisiju da promoviram donatorski projekat. Bio sam gost Sezama, objasnio sam ideju i pozvao poslovnu javnost Jugoslavije da stane uz olimpijski sport i sportiste koji idu u Seul. Pantić je projektu dao veliki prostor u emisiji, u nekoliko blokova smo razgovarali o tome. U toku emisije se javio Emir Balić, čuveni skakač s Mostarskog mosta, koji je kazao da je ideja sjajna i da će on od svojih privatnih novaca biti prvi donator.
Kada sam se sutradan vratio u Ossu, telefoni nisu prestajali zvoniti. Javljali su se direktori iz cijele Jugoslavije i prijavljivali donacije svojih poduzeća. Već do slijedeće emisije imali smo preko pola planiranog donatorskog budžeta. Projekat je naišao na fantastičan odziv. U trećoj emisiji smo objavili da su prikupljena sva nedostajuća sredstva i da jugoslovenski olimpijski tim putuje u Seul.
Imao sam samo dva problema tokom cijele akcije
Prvi je napravio Miljenko Rubelj, vlasnik Rubelj grila iz Zagreba. On je htio da uplati 10.000 dolara. Rekao sam mu da ne može, da nije ideja u tome da mali broj poduzeća da velike donacije, već da veliki broj donator, s manjim donacijama, napravi veliki projekat. Limitirao sam donacije na maksimum 2.000 dolara. Rubelj, čiji je brat svojevremeno bio član olimpijskog bokserskog tima, telefonirao je svakodnevno ubjeđujući me da prihvatim njegovu ponudu, ali sam je ja uporno odbijao. Onda sam se okliznuo na koru od banane. Konačno je rekao da me u potpunosti razumije i zatražio broj računa na koji može uplatiti 2.000 dolara. Nakon pet dana na izvodu sa deviznog računa vidio sam njegovu uplatu od 10.000 dolara. Ubrzo nakon toga u Umagu je održan izbor Mis Jugoslavije kojeg je organizirao sarajevski tabloid AS. Bio sam u Umagu. Kako je Rubelj za to saznao, ne znam, ali i on je došao u Umag da se upoznamo. Postali smo veliki prijatelji.
Drugi problem, malo žešći, imao sam sa Časlavom Veljićem Čajkom, generalnim sekretarom Jugoslovenskog olimpijskog komiteta. Čajka je, s nogom u gipsu, gledao prvu emisiju Sezam i odmah me nazvao protestujući kako smo to smjeli uraditi bez dogovora s JOK-om, da mi koristimo ime Jugoslovenskog olimpijsklog komiteta bez saglasnosti, kako on ima pravo da nas tuži itd. itd. Rekao sam mu neka radi šta hoće i zalupio slušalicom, više se nije jvljao. Znao sam da smo se trebali dogovoriti s Olimpijskim komitetom, ali vremena je bilo malo, a da sam se javio, trebao bih napisati ponudu, pa čekati sjednicu predsjedništva JOK-a koji je to trebao usvojiti i zato to nisam uradio. Iz inata sam, dvije godine nakon toga, aplicirao na konkursu Jugoslovenskog Olimpijskog komiteta za Zvaničnu marketing agenciju olimpijskog sporta. Da je mogao, Čajka bi nas eliminisao. Ali nije, jer sam ja tada (1990.) bio direktor marketing agencije IMS Studio 6 Yugoslavia, čiji je vlasnik bio Goran Takač, sin Artura Takača. Čajka je ipak bio dovoljno mudar da je znao da u to ne smije dirati. Ali, o tom potom, kada u ovoj knjizi dođe na red i IMS Studio 6, moje fantastično iskustvo koje je, nažalost, trajalo kratko. U Jugoslaviji je izbio rat.
Elem, u Sezamu smo organizovali ispraćaj jugoslovenskih olimpijaca u Seul. Milojko Pantić je napravi živu četvorosatnu emisiju u kojoj su gostovali sportisti, sponzori i donatori našeg tima. Govorilo je 112 ljudi, što je do tada bio apsolutno najveći broj učesnika u jednoj televizijskoj emisiji. Ne vjerujem da je taj broj ni do danas premašen.