Piše: Ekrem Dupanović
Kad već pišem o zimskim sportovima moram kazati da sam se svakoj zimi najviše radovao zbog skokova na Planici (Slovenija). Gotovo deset godina svake sam godine dolazio sa svojim sponzirma na Planicu i nije bilo događaja ili nečeg drugog što bi me moglo u tome spriječiti. Sjećam se da sam u februaru 1990. godine imao jednu vrlo važnu sjednicu Izvršnog komiteta Evropskog prvenstva u atletici Split 1990, na kojoj sam morao biti. Vraćao sam iz New Yorka i cijelo vrijeme leta sam razmišljao gdje otići kad sletim u Zagreb – u Split ili na Planicu. Nisam ja neodogovoran u toj mjeri da ne znam razlučiti o tome koja je od dvije stvari važnija. Split je po važnosti svakako imao prednost. Ali kako sam radio vrlo naporno (te godine smo radili za vladu Ante Markovića, Evropsko prvenstvo u atletici, imali smo ekskluzivne ugovore za Roland Garros i Wibledon i još neke projekte za stalne klijente), bilo mi je vrlo važno da se i ja ponekad opustim i pružim sebi malo oduška. Sletio sam u Zagreb, uzeo rent a car i krenuo ka Planici. Prethodno sam s aerodroma nazvao direktora agencije OSSA i zamolio ga da on ode u Split.
Ljubav između Planice i mene rodila se sasvim slučajno. Prijatelji iz Ljubljane su me jedne godine pozvali da im se pridružim na takimičenju za Svjetski kup u smučarskim skokovima na Planici. Otišao sam. Samnom je bio i moj prijatelj Branislav Lalević Lala, urednik marketinga TV Sarajevo. Kad smo došli odmah sam osjetio posebnu atmosferu. Stigli smo dan uoči Svjetskog kupa i oko Bloudekove skakaonice zatekli masu ljudi koji su pripremali sutrašnje takmičenje. Bilo je toplo vrijeme, manjkalo je snijega. Stotine volontera su dovlačili snijeg na skakonicu i u doskočište. Ljudi iz marketing tima su postavljali transparente, pripremali hospitality za sponzore, TV Ljubljana je postavljala tehniku za direktan prijenos, stotine ugostitelja je pripremalo svoje objekte kako bi slijedeća dva dana mogli nahraniti i napojiti desetine hiljada gledalaca koji svake godine pohode Planicu u vrijeme skokova. Sve je ličilo na jedan mravinjak i svi su radili sa istim ciljem – stvoriti najbolje uslove za takmičare i gledaoce. Vidio sam kako organizacioni sistem Planice savršeno funkcioniše. To su nevjerovatni ljudi. Kasnijih godina se događalo da se bore s viškom snijega, ali za njih jednostavno nema nerješivih problema. I kada je bilo minus 15 viđao sam ih kako rade u tri ujutro. Ti ljudi godinu dana žive za taj događaj i to je na mene ostavilo snažan utisak. Njihova strast počela je polako prelaziti na mene. Volio sam raditi s takvim organizatorima. U sportskom marketingu se najčešće događalo da, nakon potpisivanja ugovora, počinje rat između marketing agencije i organizatora koji smatra da je sav posao završio kada je potpisao ugovor o marketingu. Rijetki su razumijevali kako posao tek tada počinje i kako je finalni rezultat produkt zajedničke saradnje. Ovdje na Planici sve je bilo podređeno, između ostalog, i marketingu. Ljudi koji su mjesecima radili na privlačenju sponzora imali su svu podršku i trenutno su dobijali sve što im je bilo potrebno. Bilo je uživanje gledati ih kako rade.
Kako sam poznavao ljude iz marketing tima, Tomaža, Mitju i druge, zainteresirao sam se pod kojim uvjetima agencija OSSA može doći na Planicu sa svojim sponzorima. Ponudili su mi ugovor u kojem sam vidio da su finansijski uslovi vrlo prihvatljivi. Planica je svake godine imala direktan TV prijenos za cijelu Jugoslaviju i ti prijenosi su bili veoma gledani. Osim TV prijenosa, na samoj Planici sponzori su mogli realizirati mnoge aktivnosti, posebno ako su im ciljna grupa bili novinari. Press je bio sjajno organizovan, uvijek je postojao veliki press centar i novinarski klub.
Ono što me je privuklo na samom početku teksta ugovora jeste alineja u kojoj je pisalo da sponzor prihvata činjenicu da je Planica kolijevka smučarskih skokova u svijetu. Toliko su bili ponosni na dugu tradiciju skokova na Planicu da su je čak progurali i kao kolijevku smučarskih skokova. Ta je činjenica najslikovitije odražavala mjesto koje je Planica imala, u odnosu na druge skakaonice u svijetu.
Lala je, prije dolaska u Marketing TV Sarajevo, dugo godina bio vrhunski kamerman pa sam ga zamolio da malo analizira prijenos i da ocijeni šta bismo sve mogli raditi. Ja sam svo vrijeme obilazio oko skakaonice i istraživao mogućnosti za sponzore. Kada sam Tomaža Tegera, šefa marketing tima, pitao koje će nam pozicije u doskočištu dati, ako dovedemo sponzore s juga, odgovorio je da ću sam moći birati gdje ću postaviti transparente svojih sponzora. Tako je i bilo i kao anegdota se narednih godina ponavljalo to da oni postavljaju transparente, dok Lala i ja sjedimo u kafani. Kad sve završe, dođu i kažu: „Hajde pogledaj i popravi ako šta treba.“ Onda bih ja otišao do doskočišta i redovno tražio druge pozicije za svoje sponzore stavljajući njihove transparente na najbolja mjesta. Bez riječi su mi izlazili u susret jer im je bilo stalo da se krug sponzora širi i da na Planicu počinju dolaziti sponzori izvan Slovenije. Prve godine smo došli sa Iiris Comupterom i Hissarom, kasnije su im se pridružili Unis Turist i još neki sponzori. I nismo samo kačili transparente. Za Iris smo jedne godine organizirali poseban prostor u kojem su poslovni ljudi i novinari mogli testirati računare, redovno smo za Hissar radili degustacije, dijelili majice, kape i šalove. Hissar je bio posebno atraktivan u ciljnom prostoru. Njegov logo je činila crvena elipsa u kojoj je helveticom bilo ispisao „hissar“, njihov transparent je bio jedan od najljepših. Te 1990. godine, kada sam umjesto u Split otišao na Planicu, imali smo zakupljene dvije pozicije za Hissar. Kada sam stigao na Planicu kazao sam Tegeru da sam u zadnji čas odlučio da dođem na Planicu, da sam žrtvovao Split i da očekujem nagradu. Tražio sam dvije pozicije za Hissar u čelu doskočišta i to jednu do druge. To je bilo ukupno 10 metara i bilo je gotovo neizvodljivo, ali Teger i ja smo već postali prijatelji, a prijatelju se ne odbija. Transparenti su izgledali fantastično, očekivali smo da će na televiziji biti viđeni prilikom svakog skoka. Direktor Hissara i ja smo sjeli u novinarski klub da gledamo prijenos, zanimala nas je vidljivost transparenata, bili smo spremni na uživanje. Kada je skočio prvi predskakač, nije se zaustavio nego je udario u ogradu, tačno tamo gdje je bio Hissar, ali transparenti se nisu vidjeli. Prvi skakač, nema transparenata, drugi skakač, opet ih nema. Počeo je da me obliva znoj. Kada je skočio treći i zaustavio se kod ograde, pita me direktor Hissara: „Ekreme, drži li se on ovo za naš transparent?“ „Drži Simo,“ odgovorio sam. „Pa gdje je onda Hissar???“ U tom trenutku na to pitanje mu je odgovorio Stane Škodlar, televizijski reditelj koji je svjetsku slavu stekao upravo na prenosima iz Planice. U novinarskom klubu se čuo ton iz reportažnih kola i to kako Škodlar govori: „Dečki, idemo raditi normalno, nadam se da su naši prijatelji iz Sarajeva vidjeli šta sve znamo.“ Kod svih slijedećih skokova ekranom su dominirali Hissarovi transparenti.
Zbog početka rata u Jugoslaviji, moje druženje s Planicom je, na jedno vrijeme, prekinuto. Sudbina će htjeti da 1994. godine budem jedan od onih koji su omogućili da se na Planici održi Svjetsko prvenstvo u smučarskim letovima, iako je bilo najavljeno njegovo otkazivanje zbog nedostatka finansijki sredstava. O tome kada dođe na red.