Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Olimpijska planina Blešanica (snimio Zlatko Tanović)
Nakon što sam skockao revidirani projekat marketinga Finala Svjetskog kupa u skijanju Sarajevo 1987 imao sam još pola godine na raspolaganju da uradim cijeli posao. Radio sam kao životinja. Tokom dana sam telefonirao, slao telexe, održavao sastanke, a popodne i uveče sam kod kuće pisao ponude. Gotovo da nisam spavao svo to vrijeme. Na kraju, imao sam tih pola miliona maraka, koliko nam je bilo potrebno da organizatori budu zadovoljni, a da i mi nismo džaba radili. Naravno da sam bio sretan. Imali smo dovoljno vremena da pripremimo sve transparente i podloge za ciljnu arenu na Bjelašnici i Jahorini, organizovali smo poseban prostor kao hospitality za sponzore, štampali smo na vrijeme sve materijale, sve je bilo spremno.
Dan prije prve trke spusta na Bjelašnici sa planine mi je bilo javljeno da je stigao jedan šleper iz Ljubljane sa cijevima za skelu i da imaju namjeru postaviti skelu kako bi na nju zakačili transparente. Kako to nije bilo najavljeno, odlučili su da me nazovu i provjere o čemu se radi. Sjeo sam u auto i odjurio na Bjelašnicu. Bio je to šleper YU Ski Poola sa skelom i transparentima njihovih sponzora. Pozvao sam šefa obezbjeđenja i rekao mu da nema govora o istovaru i da kamion odmah ode tamo odakle je došao. Ja sam se vratio u Holiday Inn gdje su već bili svi takmičari i njihove ekipe. Tad je počela drama. Prvo je došao Jovo Mišković, predsjednik organizacionog komiteta i uvjeravao me kako trebamo dozvoliti da se transparenti postave te kako je Vogrinec počeo praviti frku. Objasnio sam u čemu je stvar, on se potpuno složio, ali je i dalje ostalo da je to moja odluka, a ne odluka organizatora. Vratio sam se za šank gdje sam pio kafu sa Janom Larsonom, šefom marketinga francuskog Rossignola koji nam je bio sponzor kada smo, četiri godine ranije, snimali emisiju o Grenoblu i Šamoniju u okviru serije radijskih emisija „Svi zimski olimpijski gradovi“. Nedugo zatim pozvali su me na recepciju, imao sam telefonski poziv. Zvao je dr. Kemal Hanjalić, gradonačelnik Sarajeva. Kaazo je kako je čuo da imamo ozbiljne probleme i da trebam voditi računa o tome šta radim. Naravno, bio sam svjestan svoje odgovornosti, ali i pozicije agencije koja je garantovala prihode. Rekao sam: „Druže gradonačelniče, to što namjeravaju da urade vrijedi 200 hiljada maraka. Vi znate da je OSSA dala garanciju na 400 hiljada maraka. Ako ste spremni da nam prebacite 200 hiljada maraka, ja ću ići da kačim transparente na Bjelašnicu.“ Naravno da nije bio spreman. Ali nije ni pokušao da na mene vrši pritisak. Već je bila pala noć, u salonu Drina, hotela Holiday Inn, bosanskohercegovački premijer je napravio prijem za šefove delegacija. Ja nisam htio da odem kako bih izbjegao susret sa Vogrincem. A znao sam da je bijesan i da sam glavna tema. Nakon pola sata prišao mi je moj direktor Jusuf Arnautović i kazao kako Tone vrišti i kune se pred najvažnijim ljudima grada i BiH da će me iseliti iz Sarajeva. Bio mi je pun kufer svega. Izašao sam iz hotela, upalio auto i otišao na Bjelašnicu kod mog druga Rasima Hore, tehničkog direktora ski centra. Bila je lijepa zimska noć. Na Bjelašnici su rijetke takve noći da nema daška vjetra. Nebo je bilo vedro i vidjelo se milion zvijezda. Zamolio sam Raseta da upali ratrak i da me vozi do vrha planine. Uživao sam u njegovoj vožnji, u vremenu, u svemu samo da nisam bio u paklu Holiday Inna. Razmišljao sam o mogućim posljedicama mojih odluka. Bio sam čist k’o suza, ali i pored toga bilo mi je jako teško zbog svega. Ipak smo Tone i ja tolike godine bili prijatelji. Samo da mi je na ručku, nakon prve sjednice organizacionog komiteta, rekao šta planira napraviti, sve bi bilo drugačije. Ovako, jedva sam izvukao projekat, a sad se uvalio u još veće probleme. Nakon svog razmišljanja trebalo mi je samo minut vremena da sve poravnam sam sa sobom, da mi se vrati samopouzdanje i da shvatim da je prijateljstvo – prijateljstvo, a posao – posao. U tom razmišljanju smo se Rase i ja vratili do ciljne kuće. Obišao sam ciljni prostor, po mjesečini prekontrolisao kako stoje transparenti. Sve je bilo super. Show je mogao početi. „Napravi mi jedan dobar sendvič, gladan sam,“ rekao sam Rasetu. Izvadio je veknu hljeba, prepolovio je, prerezao po dužini i napunio sirom, lukom i suhim mesom. Privukao sam stolicu prozoru, otvorio ga, digao noge na prozor, jeo sendvič i gledao u zvijezde. Opuštao sam se uz najbolji sendvič ikad.
Kada danas razmišljam o svemu ovome, s ovom pameću ne bih nikada uradio ono što sam uradio prije 26 godina. Ne bih, jer nismo ništa dobili time što sam zabranio postavljanje transparenata YU Ski Poola na Bjelašnici i Jahorini, a Ski Pool je izgubio mnogo. Ipak, bila je to odbrana časti, htio sam pokazati da nas niko ne može praviti budalama, bio je to inat koji me je pratio dobar dio dosadašnje poslovne karijere, a ponekad i skupo koštao.
Sedam mjeseci nakon Finala Svjetskog kupa, jednog običnog radnog dana, direktor me je pozvao u svoju kancelariju. „Došao ti je jedan prijatelj i hoće da te pozdravi,“ kazao je. Kada sam ušao u njegovoj su kancelariji sjedili Tone Vogrinc i Bojan Križaj. Zagrilili smo se izljubili kao da se ništa nije dogodilo. Ostali smo stari prijatelji.
Sutra: Ujutro je na Bjelašnici duvao vjetar preko 100 km na sat, pokidao je sve transparente, spust je otkazan – tako je počelo Finale Svjetskog kupa u smučanju 1987. godine