Piše: Ekrem Dupanović
Nakon što je Tone Vogrinc kazao da nemamo nikakvih obaveza prema Yu Ski Poolu na Finalu Svjetskog kupa u smučanju Sarajevo ’87, narednih mjesec dana sam posvetio izradi projekta marketinga kojeg je trebalo prezentirati organizacionom komitetu. Posao je bio vrlo ozbiljan. Ugovorom smo se obavezali da ćemo organizatoru obezbijediti prihod od 400 hiljada maraka što je tad, prije 26 godina, bila velika cifra. Tome je trebalo dodati naše troškove i, na kraju, agencijsku proviziju. Plan sam pravio na 500 hiljada maraka i nije bilo nimalo lako. Istraživao sam i analizirao tržište, pravio listu potencijalnih domaćih i inozemnih sponzora, kreirao sponzorske pakete, pa opet pravio analize. Moram priznati da sam prvi put počeo osjećati strah, šta ako ne uspijem, gotovo da sam bio sam u cijelom projektu. Imao sam podršku menadžmenta agencije i poslovodstva Oslobođenja, ali ipak mi nije bilo svejedno. Na kraju sam napravio projekat koji se, u najvećoj mjeri, oslanjao na članove YU Ski Poola (pool sponzora jugoslovenskih alpskih reprezentacija), za njih je sarajevsko finale bila velika šansa, na njemu su, u komunikacijskom smislu, mogli kapitalizirati svoje višegodišnje ulaganje u alpsko skijanje. Obzirom da nismo imali nikakve obaveze prema YU Ski Poolu, jedina njihova šansa da u Sarajevu nešto urade bila je da sa nama sklope ugovor. Trke Svjetskog kupa u inozemstvu su za njihove budžete bile nedostižne. Sarajevo je za njih bila zaista velika prilika.
Prve sam ponude poslao upravo članovima YU Ski Poola računajući da je fer prvo njima dati mogućnost da kupe sve što ih je zanimalo, a ono što ostane imat ćemo kome punuditi. Mislim da je YU Ski Pool tada imao preko 20 sponzora, bile su to sve jake i uspješne firme. Poslao sam ponude i čekao. Prođe jedan mjesec, pa još jedan, niko se ne javlja, nema odgovora. Jednog dana sam letio za Ljubljanu avionom Adria Airwaisa koji je išao na relaciji Skoplje-Sarajevo-Ljubljana i u avionu sreo Tonija Fornezzija, direktora marketinga Droge iz Portoroža (Slovenija). Droga je bila jedan od najjačih sponzora Ski Poola. Pitao sam ga da li je dobio ponudu za Finale Svjetskog kupa i zašto na nju nije odgovorio? Rekao mi je da je ponudu dobio ali da za nju nije zainteresiran jer su svi članovi s Poolom potpisali poseban ugovor za sarajevsko finale. Avion se okrenuo oko mene. Nisam mogao da vjerujem svojim ušima. Odmah nakon slijetanja u Ljubljanu uzeo sam auto i otišao pravo u Parmovu ulicu, gdje je bilo sjedište YU Ski Poola. Uletio sam u Vogrinčevu kancelariju i pitao ga da li je to istina? „Jeste,“ mirno mi je odgovorio Tone i počeo objašnjavati kako mi moramo biti svjesni da nije uspjeha naših skijaša, ne bi bilo ni Finala u Sarajevu, da je to šansa za Pool da obezbijede nova sredstva te kako oni nisu ugovarali transparente u ciljnoj areni već da će napraviti posebnu konstrukciju koju će postaviti iznad gledalaca. Uvjeravao me je kako imam cijelu ciljnu arenu i još niz drugih mogućnosti i, uzgred, pohvalio je moju ponudu koju mu je neko poslao. Kazao je kako je vrlo kreativna i profesionalna. Mene u tom trenutku nije ništa drugo zanimalo nego to da sam izgubio potencijalno najjače sponzore i da bez njih neću moći zatvoriti finansijsku konstrukciju. Pokušavao sam Toneta ubijediti da barem podijelimo prihode, nije pristao. Razgovor je polako prerastao u svađu. Na kraju sam kazao da neće postaviti nijedan transparent u Sarajevu i izletio sam iz njegove kancelarije.
Odmah u hotelskoj sobi počeo sam raditi na rekonstrukciji sponzorskog projekta. Trebala mi je potpuno nova ideja, novi paketi, nova lista potencijalnih sponzora. Moj svijet se rušio. Dva dana nisam izlazio iz hotelske sobe tražeći najbolja rješenja. Kada sam to završio još uvijek sam osjećao veliku nelagodu. Hoćemo li uspjeti? Dok sam još bio u Ljubljani napravio sam sastanak u Kompasu, tada najvećoj turističkoj agenciji u Jugoslaviji. Ponudio sam da im za određeni sponzorski budžet ustupimo sva prava prodaje karata, smještaja i prijevoza za Finale Svjetskog kupa. Bili su vrlo zainteresirani, a ja sam bio veoma zadovoljan budžetom kojeg su bili spremni da plate za otkup prava. Čak smo potpisali i predugovor, kojeg je trebao da odobri organizacioni komitet. Krenulo je.
Sutra: Vrhunac drame se dogodio u Sarajevu