Piše: Ekrem Dupanović
Iris Computer je, dakle, preuzeo brigu o razvoju teniske karijere Monike Seleš i vrlo je korektno izvršavao svoje vrlo ozbiljne finansijske obaveze. Monika više nije imala problema. Ali, ako problema nema, mi smo tu da ih napravimo. Una, ženski nedjeljnik kojeg je izdavalo Oslobođenje, imala je svoju tradicionalnu akciju “Žena godine”, u kojoj su nagrađivane najuspješnije žene u Jugoslaviji. Godine 1987. tri su žene bile u finalu: crnogorska književnica Saša Božović, istaknuta revolucionarka koja je tada bila u sedmoj deceniji života, pjevačica Neda Ukraden i Monika Seleš. Poludio sam kad sam za to čuo i odjurio kod Blanke Romano, glavne urednice Une pokušavajući da joj objasnim kako ne smiju Moniku, koja je još uvijek dijete, trpati u isti koš sa Sašom i Nedom. Tvrdio sam da to nema smisla. Nije prihvatila moje argumente. Kazala je da je Monika toliko popularna u Jugoslaviji, da Una tu šansu jednostavno ne smije propustiti. Rekao sam joj da znam da će Saša Božović biti Žena godine i da nije mudro trošiti Moniku već da treba sačekati koju godinu da zavlada svjetskim tenisom i tada je uključivati u projekte. Moji argumenti nisu pili vode. Rekla je kako je to Monikina obaveza prema agenciji Ossa kjoja joj je riješila problem i još mnogo sličnih gluposti. Bio sam nemoćan.
Monika je došla u Sarajevo sa ocem i majkom. Svečanost proglašenje Žene godine bila je planirana u hotelu Stojčevac kraj Sarajeva (već pomenuta Titova vila). Tog dana sam shvatio da ima Boga. Odmah po dolasku u Sarajevo pitao sam Moniku ima li neku želju kojom bismo ispunili slobodno popodne prije večernje svečanosti. Kao iz topa mi je saopštila želju koja je bila realna želja svake jugoslovenske tinejdžerke tog doba: “Čika Ekreme, jako bih željela da upoznam Lošu i Plavi orkestar”. Ništa Lakše. Nazvao sam Sašu Lošića koji je bio oduševljen da Monika želi da ih upozna i pozvao je na popodnevnu probu Plavog orkestra. Moniku je na probu odveo naš službeni vozač. Prođoše dva-tri sata, Monika se ne vraća. Pade veče, poče već nervoza među organizatorima, nema Monike. Čak nismo ni znali gdje se proba održava. Najnervozniji je bio otac Karolj. Bilo ga je sramota da je sve organizovano, a da Monika pravi probleme. Jedino sam ja bio miran i stalno govorio: “Monika je sa Lošom i Plavim orkestrom, a vi i vaše gluposti joj na pamet ne padate.” Dođe I planirano vrijeme početka svečanosti, nema glavne zvijezde. Svečanost je morala početi bez male Mo. Vidio sam Karolja na recepciji. Prišao sam i u zadnjem trenutku ga spriječio da plati hotelski račun jer je smatrao da nisu ispunili svoje obaveze. Kada se sve završilo, Monika se pojavila sva uplakana. Shvatila je šta je uradila. Zagrlio sam je da je zaštitim od oca koji je bio spreman svašta da uradi. Onako kroz suze mi je kazala da joj je toliko lijepo bilo sa Plavim orkestrom da uopšte nije vodila računa o vremenu. Bio sam presretan što je uživala i potpuno sam bio na njenoj strani. Nekako smo sve to lijepo izgladili.
Sutra: Monikin odlazak na Floridu i preuzimanje vodeće pozicije u svjetskom tenisu za žene