Razgovarao: Ekrem Dupanović
Iduće srijede, 16. januara, beogradski dizajner i umjetnik Slavimir Stojanović Futro otvorit će izložbu YOU ARE AN IDIOT. PLEASE, ACT ACCORDINGLY, koja se bavi fenomenom stada i pojedinca u okviru komunikacijskog sistema upravljanja masama.
„ Pošto profesionalno potičem iz advertajzing industrije, koju danas nazivamo industrijom proizvodnje želja, imam pravo i moralnu potrebu da taj sistem, od koga inače živi moja porodica i milioni ljudi na planeti, stavim pod lupu i probam da ukažem na niz nepravilnosti koje nastaju u masovnim komunikacijama. Živimo u globalnom sistemu u kome je, u cilju lakšeg upravljanja, poželjno brisanje granica između javnog i privatnog, opšteg i intimnog. Kada se na takav sistem gleda iz ugla pojedinca, potpuno sluđenog digitalnom revolucijom, koji relevantnost gomile informacija, naredbi i ukaza, neminovno dovodi u pitanje, on postaje gomila šumova iz kojih možemo izvući nov kvalitet. Pojedinac, na kraju, nije samo šraf, nije samo ovca za šišanje, u njegovoj suštini je različitost i on svaku poruku, ma koliko ona uniformna bila, interpretira samo na sebi specifičan način. Izložba je upravo prikaz tih neočekivanih interpretacija, koje ulivaju nadu u ljudsku vrstu.“
Koliko komunikacijski sistem danas zaista upravlja masama? Mlađi potrošači su osviješćeni, njima nije lako nešto nametati, ili su i oni stado koje se povodi lijepim riječima advertisinga?
U osnovi komunikacijske industrije, kojoj dizajn i advertajzing pripadaju, jeste da najbrže pronađe zainteresovane za komunikaciju. Cela tajna našeg posla je baš u tome, u buđenju interesa. Problem je što se na tom putu koriste prečice, stvari se uopstavljaju i tako masovne komunikacije obično dobijaju nakazno degenerisani oblik, koji cela planeta mrzi kao pojavu. Naravno da su mlađi daleko zahtevniji, upućeniji, više znaju i mora im se posvetiti ozbiljna pažnja. Duboko sam uveren da istina, u bilo kojoj formi komunikacija, više ne može da se sakrije, samo je na nama, koji radimo u ovoj industriji, da odlučimo koja nam je istina važnija.
Izložba je prikaz neočekivanih interpretacija primljenih poruka od strane svakog pojedinca što, kako kažeš, ulijeva nadu u ljudsku vrstu. Možeš li nam ovo malo pojasniti?
Posle skoro 30 godina u tamnim dubinama masovnih komunikacija, mogu da kažem da se spontano nagomilao kreativni nus-materijal, s kojim, vremenom, nisam znao šta da radim. Taj talog u sebi ima elemente i kritike i razumevanja planetarnog komunikacijskog sistema. Mislim da stvari mogu da se kreću napred samo ako si svestan ko si i gde si u svetu u kome živiš, ako si spreman na samokritiku i autoironiju i njihova lekovita svojstva. Svaki čovek je različit i u tome vidim mogućnost napretka, u toj individualnoj sposobnosti sagledavanja stvari, razlikovanja cveća od govana, bez obzira što su danas istog mirisa.
Kakvi su odnosi Slavimira dizajnera i Slavimira umjetnika?
Često se viđamo i razgovaramo, ali ponekad se desi da se jedan od ta dva ne pojavi na zakazanom sastanku. Generalno, u fazi smo miroljubive koegzistencije, jer jedan drugog inspirišemo i guramo napred. Trebalo bi da umetnost postavlja pitanja, a dizajn da daje odgovore, međutim kod nas je to malo maglovito, pa se često desi da dizajn postavlja pitanja, a umetnost nema odgovor nego pusti da se stvari same odvijaju.
Sazreo si kao umjetnik. Razmišljaš li da se uskoro potpuno posvetiš umjetničkom radu?
Dizajn je ipak moj koren i on se, zbog svoje debljine i žilavosti, teško seče. Takođe, imam izuzetno talentovan tim od desetak ljudi u Designisu sa kojima mi sada rad na dizajnerskim projektima predstavlja rasterećenje od autorskog rada. Tu je i moj lifestyle brend Futro, sa svojim sloganom Complicate Simply koji, ustvari, objedinjuje ta dva aspekta mog rada, autorski i komercijalni. Futro ima i pokazuje potencijal da postane svetski brend. Evo, posle godinu dana postojanja, za našu radnju u Čumićevom sokačetu, u centru Beograda, zna praktično ceo intelektualno osvešćeni region, a narudžbe za naše majice, torbe, sveske i plakate stižu iz celog sveta. Ono što me raduje, posle ovoliko godina, jeste činjenica da osećam kao da sam na početku, u podnožju visoke planine i da vidim koliko tek treba da učim, a ja volim da učim i da se hvalim sa onim sto sam naučio.