Piše: Milena Trobozić Garfield
OK, upravo sam pročitala ovu vest: Dejvid Leterman, jedan od najuspešnijih, najpoznatijih i najbogatijih zabavljača i voditelja u istoriji američke televizije, „posle odlaska u penziju” i povlačenja sa Late Night Show-a koji je prepustio Stivenu Kolberu, ponovo se posle šest meseci pojavio pred publikom. Ovoga puta sa bradom, poput Darvina, vodi „žive razgovore” sa poznatim ličnostima.
Džeri Sajnfild, još uvek nedostižno uspešni i bogati stand-up komičar i kreator do sada najuspešnijeg TV serijala istog imena (Seinfeld), posle skoro dve decenije se vraća na scenu Bikon pozorišta (u vlasništvu Medison Skver Gardena) na Menhetnu, gde će imati svoj redovni mesečni celovečernji stand-up pred 2800 gledalaca.
Rolingstonsi idu na turneje, Madona priređuje spektakularne koncerte, Vudi Alen u osamdesetim snima film za filmom.
Ali zašto? Zašto? Zašto Rolingstonsi idu na turenju? Sigurno ne da bi zaradili pare, ili stekli slavu. Bog zna da su dovoljno bogati da obezbede svu svoju mnogobrojnu decu, bivše žene i pola britanskog ostrva. Malo je reći da su slavni, oni su legenda, istorija, kulturno dobro, deo naše svesti, ako hoćete. Zašto onda? Zašto se lomataju, sviraju, organizuju, zamaraju, umesto da sede pod nekim drvetom u Toskani ili na nekom brodu na Mediteranu ili, ne znam, na Marsu? Zašto ne kupe Grčku sa sve ostrvima i jedre do kraja života okruženi lepim ženama i svim mogućim blagodetima koje novac može da pribavi?
Iz istog razloga iz kog je Sting komponovao mjuzikl „Poslednji Brod“ (Last Ship) za Brodvej koji je vrlo slavno propao uprkos svim Stingovim bolnim pokušajima da ga održi u životu čak i ličnim pojavljivanjem u predstavama. Ali to nije bitno, jer kaže on, Sting, „ja imam sedam ili devet kuća na najlepšim mestima, imam vinograd u Toskani, imam sve što sam ikad želeo da imam, ali kad ne bih svakog dana ulazio u studio da stvaram i snimam, kad bih samo sedeo pod toskanskim suncem okružen prijateljima, gledajući u nebo i pijuckajući svoje vino, pao bih u najdublju depresiju. Ulazak u studio je moja psiho terapija”.
Rad, stvaranje, javno postojanje, ma kako malo ili ograničeno bilo, makar bilo namenjeno samo našem uskom komšijskom okruženju, a ne svetskoj publici u Madison Skver Gardenu, makar bilo bez para i garancija slave i uspeha (što sve češće u novonastalim medijskim okolnostima i jeste) je jedino što nam daje smisao i spašava nas od ubistvene zatvorenosti u same sebe i sopstveni ego. „See me, hear me”, to je izgleda najlekovitija stvar za egzistencijalnu mučninu (da upotrebimo ovu tako preciznu Sartrovu odrednicu). Stvaram, delujem, komuniciram, dakle postojim.
Reč smisao je sastavljena od dve reči: sa i misao, što može da znači i zajednička misao, misao za drugoga, kao što sa–milost znači milost za drugoga, i može da znači život sa mišlju, misleni život. Šta god da znači, samo misli koje su usmerene izvan nas, ka drugima, bilo da je u pitanju stvaranje za druge ili pomaganje drugima, samo o-smišljeni život daje stvarni smisao našem postojanju. Sve drugo je pakao self(ij)-a, odnosno život u kome smo samo myself i ja.