Piše: Ekrem Dupanović
Danas će u Beogradu biti održana peta po redu dodjela nagrada Snaga kreativnosti što ih časopis Taboo dodjeljuje za najveća kreativna postignuća u srpskom oglašavanju. Nisu se još slegli utisci od Marketinškog događaja 2012 na kojem je Žozef Lončar, osnivač i glavni urednik Tabooa, uručio nagrade agencijama i marketinškim organizacijama Srbije za njihove poslovne uspjehe i pojedincima za njihov doprinos razvoju marketinške misli,a već je vrijeme za dodjelu novih nagrada, ovog puta za kreativnost. Mislim da je Žozefu lakše bilo na Marketinškom događaju godine, jer su agencije bile rangirane prema neumoljivim i egzaktnim podacima iz završnih računa predatih zvaničnoj državnoj agenciji. Nagrade za kreativnost ne mogu biti donijete na osnovu egzaktnih pokazatelja, a to je Žozefu najteže, kod njega sve mora biti pod konac, sve mora biti precizno i vrlo jasno mjerljivo.
Uskoro, 21. aprila 2013., će se navršiti 41 godina od Trećeg kongresa JUMA (Jugoslovenskog udruženja za marketing) koji je održan u Nišu i na kojem je Žozef Lončar imao najzapaženije predavanje. Ja sam u to vrijeme volontirao na Radio-Sarajevu. Nekako mi je do ruku došao časopis Privredna propaganda, čiji je Žozef bio glavni urednik. Bio je to zaista sjajan časopis. Odličan sadržaj, lijep prelom, kvalitetna štampa, evropski! Da izlazi i danas, bio bi odličan. Odlučio sam otići u Niš da upoznam Žozefa Lončara. Sve troškove (kotizaciju, put i smještaj) sam platio iz svog džepa. Bio sam na Kongresu, ali nisam upoznao Žozefa. On je bio velika zvijezda stalno okružen važnim ljudima iz jugoslovenskog marketinga i države (Tito je bio pokrovitelj), tako da se nisam usudio da mu priđem. Gdje ja balavac da se petljam u takvo društvo. Nisam upoznao Žozefa, ali me je to što sam čuo na Kongresu definitivno opredijelilo da se bavim privrednom propagandom, mislio sam da sam ja rođen za taj posao.
Igrom slučaja, odmah po povratku iz Niša, primljen sam u stalni radni odnos na Radio-Sarajevu. Dva-tri mjeseca nakon toga, pošto sam već pokazao odlične rezultate (znao sam prodavati maglu i praviti dobre radio spotove), radnički savjet je odobrio pozamašnu investiciju za moje usavršavanje – jednogodišnju specijalizaciju za privrednu propagandu u Beogradu. To je podrazumijevalo da ću ja godinu dana, svakog mjeseca zadnjih deset dana, provoditi u školi u Beogradu uz plaćene troškove: školarinu, put, hotel i dnevnice. Pogađate – za specijalizaciju sam saznao iz Privredne štampe, a na čelu projekta je bio Žozef Lončar. Opet se nismo upoznali. U to vrijeme je u Beogradu otvoren hotel Jugoslavija, prvi hotel Lux kategorije u našoj zemlji. Svih 12 mjeseci, zadnjih deset dana u mjesecu, provodio sam uživajući na bazenu hotela Jugoslavija. Nisam nijednom otišao na Višu komercijalnu školu gdje su održavana predavanja. Da li me zbog toga grizla savjest? Nije! Preostalih 20 dana sam radio dan i noć, pisao projekte, osmišljavao kampanje, slao ponude, pisao reklamne poruke, režirao, koristio noćne termine za studijska snimanja, odlazio na poslovne sastanke, potpisivao ugovore. Sve što je tražilo malo više mozganja, odlagao sam u fajl ‘Beograd’, na tome sam intenzivno radio u Beogradu uzgred uživajući u blagodetima hotela Jugoslavija. U svakom slučaju, Radio-Sarajevo je bilo na čistom dobitku s mojom specijalizacijom.
Mislim da sam Žozefa upoznao na godišnjoj skupštini Saveza ekonomskih propagandista Jugoslavije u Dubrovniku, kada sam mislio da će ga uhapsiti jer je u svom predavanju kazao kako je Tito najveći trgovački putnik u Jugoslaviji. Htio sam mu stisnuti ruku prije nego završi u muriji koju je srećom izbjegao par puta zbog svojih ekonomsko propagandnih poruka i, za to vrijeme, revolucionarnih ideja. Od kad smo se upoznali do danas postali smo dobri prijatelji. Ljutili smo se jedan na drugog, nismo se baš uvijek najbolje razumjeli, ali smo sve te situacije rješavali kao dobri drugari.
Danas će Žozef uručivati nagrade. Ne znam da li više voli davati ili primati, ali znam da ih voli vraćati kad se naljuti. Tako je vratio Nagradu za životno delo „Čedomir Džomba“, najveće priznanje koje je dobio, iz ljutnje što je nedavno nagradi promijenjeno ime. Mnogi su je dobili, ali je samo Žozef vratio. Mislim da je vratio i člansku knjižicu Udruženja ekonomskih propagandista Srbije i to na dan kad je napunio 40 godina članstva (i redovnog plaćanja članarine). Znam da je izuzetno vrijednu crvenu značku IAA (International Advertising Association) poklonio, čini mi se, Miši Lukiću kada je ovaj izabran za predsjednika ogranka IAA Srbija. Žozef svašta uradi kad je ljut, a često je ljut. Smetaju mu mnoge stvari oko njega. Ne bih sad da nabrajam, potrajalo bi. Uglavnom, voli tačnost i preciznost. Za jednu netačnu decimalu u stanju je napisati stranicu prigovora. Današnja svečanost počinje tačno u 14,14 sati. Kod Žozefa je uvijek tako, sat i minut isti i uvijek tačno. Ni sekund ranije, ni sekund kasnije.
Zbog insistiranja na jasnosti i preciznosti Žozef je došao u sukob s mnogim ljudima. To je normalno. O tome govori i dr. Edward de Bono, jedan od najvećih mislilaca današnjice. De Bono tvrdi kako problem čovječanstva danas nisu ratovi ni prekomjerno zagrijavanje, već pogrešan način razmišljanja koji nismo promijenili četiri hiljade godina, još od vremena pećinskog čovjeka. Razgovaramo na bazi argumenata i činjenica, u stalnom smo sukobu zbog toga, jedna istina nastoji da prevagne nad drugom.
Kada sam ga upoznao bio je Žozef Lončar. Danas je Žozef-Ivan Lončar. Žozef i Ivan se često prepiru oko nekih stvari, pa je Žozef i dijaloške tekstove o tome objavljivao u časopisu Taboo.
Neumoran je. Davno je mogao u penziju, neće nikad. Prije pet-šest godina mi je u Sarajevu, kada je kao naš gost boravio na No Limit Sarajevo Advertising Festivalu, rekao da je definitivno odlučio – ide u penziju. U svom uvodnom obraćanju na otvaranju Festivala, pozdravljajući Žozefa, podsjetio sam ga na tu izjavu i rekao kako mu ne vjerujem. Pokazalo se da sam bio u pravu. Mi jednostavno pripadamo generaciji čiji je usud da u penziju odlazi istovremeno kad i u grob.
Mnogo toga sam još htio napisati o Žozefu. Nadam se da ću imati priliku u svojoj knjizi. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti. Ima ljudi koji ga ne vole. Žozef i nije takav tip, pa čak bih rekao da se i sam trudi da ga ljudi prije poštuju nego što ga vole. Ali i ti koji ga ne vole znaju da srpska advertising scena sa Žozefom i bez njega nije isto. Da ga nema ko bi stvari u Srbiji gurao naprijed, hvalio ono što je za pohvalu i kudio ono što je za pokudu. I kod hvale i kod pokude ponekad pogriješi, ali ko radi taj i griješi, zar ne.