Prema nekim istraživanjima, 98 odsto ljudi se rađa kao kreativni genije. Brojnim roditeljima, učiteljima, saradnicima i mnogim drugim pođe kasnije za rukom da tu genijalnost zatru. A vremena su takva da nam je baš ona sad najpotrebnija. Nastja Mulej kaže da je kreativnost moguće povratiti. Kako?
Mišljenje je da su najkreativniji ljudi nekakvi osobenjaci, možda čak i čudaci. Da li se slažete s takvim mišljenjem?
U svijetu, koji nije strpljiv, kreativci zaista mogu izgledati čudnije od drugih. Ali to nije istina jer su upravo oni ti koji svojim drugačijim razmišljanjem donose promjene i novosti. Nismo se još navikli da ih poštujemo. Nismo svjesni da nam pozitivne promjene nisu donijeli oni koji rade rutinski.
Kreativci, dakle, guraju ovaj svijet naprijed?
Tako je. Šezdeset odsto ljudi se boji promjena i ne želi izaći iz područja poznatog, iz svoje udobnosti. Moj otac je dugo ponavljao frazu koju nisam razumjela, a to je: pionira prepoznajete po strijelama u leđima. Ko ide prvi kroz zid, mora biti krvav, ali će preostalima tako olakšati put. Ovdje mogu citirati Ghandija: Najprije će vam se smijati, zatim će vas ignorirati, potom napadati i, na kraju, prihvatiti. Moraš imati debelu kožu.
Šta ako si kreativan, a nemaš debelu kožu?
Vjerovatno si osuđen na vječitu depresiju. Tu je razlika izmđu kreativaca i inovatora. Inovator, osim kreativnosti, ima i poduzetničku žicu i hrabrost da sebi vjeruje.
Da li se kreativnost stiče rođenjem ili se može naučiti?
De Bono tvrdi da je razmišljanje vještina kao i svaka druga. Ako je budeš vježbao ići će ti bolje, ako ne, onda slabije. Svako ima različitu podlogu. Neki gurui na tom području kažu da se 98 odsto ljudi rodi kao kreativni genije, ali, nažalost, ta sposobnost kod 80 odsto ljudi snažno opadne do 14 godine. Najviše kreatovnosti ostaje onima koji od djetinjstva imaju slabe izvore pa su zato morali biti snalažljiviji. Kubanci su kreativniji od Amerikanaca, Srbi od Austrijanaca…
Da li su za pad kreativnosti od rođenja pa dalje krive i škole koje podstiču učenje napamet, umjesto razmišljanja?
Da, školama uspije to ‘uspješno’ napraviti svojim uvjeravanjem da je znanje jedino koje se broji. Neki kažu da bismo morali promijeniti školske programe za 90 odsto. Ne da se za toliko smanje, već da se toliki procenat stvari izbaci van, jer nema pravog smisla i da se nadomjesti učenjem razmišljanja.
Kako da neko, ko uvijek razmišlja rutinski, od danas pa dalje to promijeni?
Sasvim jednostavno. U najčešćim rutinskim situacijama se zapitajmo možemo li to uraduti drugačije? To trenutno otvara granice. Da li postoji drugačiji put? Može li naš nedjeljni ručak biti drugačiji? Pri kreativnom razmišljanju moramo biti svjesni da ne znaš do čega ćeš doći i tome se približavaš. Postaviš pitanje i pokušaš odgovoriti. Ako pitanje nije dobro, zamijeniš ga, ukratko, tragaš u različitim pravcima.
Da li su umjetnici najkreativniji ljudi?
De Bono kaže da nisu. Provokativno, čak misli da uopšte nisu kreativni. Nad tom provokacijom su, naravno, svi umjetnici zgroženi, ali on to bjašnjava ovako: ljudi koji slušaju neku muziku odmah znaju ko je napisao, kada vide sliku, po stilu prepoznaju autora. To znači da su umjetnici, ustvari, stilisti, rade u svom stilu, izvan toga ne idu i zato De Bono kaže da nisu kreativni.