Tema ove sedmice su pitchevi koji postaju sve veća mora agencija u cijeloj regiji. U potrazi za novim klijentima i poslovima, agencije prihvataju učešće na pitchevima čak i pod gotovo ponižavajućim uvjetima, s kratkim rokovima i bez naknada.
Igor Arih u svojoj knjizi Osnove dinamičnih komunikacija i Sedam smrtnih komunikacijskih grijeha piše, između ostalog i o pitchevima navodeći kako oni iscrpljuju agencije te kako agencije za pripremu natjecajnih radova angažiraju svoje najbolje timove koje finansiraju postojeći klijenti obzirom da ti timovi primaju plaću. Pitchevi su uzburkali oglašivačku industriju Hrvatske nedavnim raspisivanjem pitcha Hrvatske turističke zajednice za Facebook kampanju, u kojem je HTZ postavila uvjet da na njatjecaju mogu učestvovati samo agencija ili tim koji su u prošloj godini ostvarili dva milijuna kuna prometa na Facebooku, što nisu ostvarile sve agencije koje su pozvane na natjecaj zajedno, osim jedne. Naravno, HTZ želi budžet dati u ruke agenciji koja je prošle godine radila za njih taj projekat i mogla je ostvariti dva milijuna kuna prihoda jer kad uzme u obračun prošlogodisnji budžet HTZ-a i doda još samo malo, eto ispunjenoig uvjeta. I, na kraju, o pitchevima ćemo uskoro gledati na televiziji obzirom da producentska kuća, koja radi seriju AD MAN, priprema reality show na temu pitchiranja.
Pitchevima je namijenjena i velika tema narednog broja Media Marketinga iz kojeg vam ekskluzivno prenosimo najzanimljivije komentare nekolicine direktora regionalnih agencija.
Ivan Stanković, predsjednik, agencija Communis DDB
Normalno je da je previše pitcheva, sa stanovišta agencija koje ih ne dobijaju. Normalno je da su oni neophodni, sa stanovista klijenata. Normalno je da iscrpljuju kreativnu energiju agencija. Vrlo često se džabe napalimo, pa tako nekoliko puta… teško je ponovo dići tenziju da uvek bude na visokom nivou.
Vlada veliki amaterizam kada je ova oblast u pitanju. Prosto je fascinantno koliko mali broj klijenata zna kako se taj postupak vodi. A to je ipak zanat, koji nije baš na ceni u našim krajevima. Ne zna se kako se biraju potencijalne agencije za učestvovanje, ne zna se kako se prave kvalitetni brifovi, ne postoje jasno definisani kriterijumi donošenja odluka, da ne govorimo o nečem tako ‘banalnom’, kao što je nadoknada agencijama.
U Srbiji je jedan operater mobilne telefonije, pre dve godine, raspisao pitch i pozvao 16 (!!??) agencija. Retke su zemlje gde imate 16 agencija dovoljno velikih, stručnih, sposobnih da kreativno i administrativno vode jednog tako zahtevnog klijenta, kao što je mobilni operater. To dovoljno govori o politici ‘dobro jutro čarsijo, na sve četiri strane’ i strahu od odluke. Projektni zadatak je bio vrlo zahtevan i komplikovan, tražili su po 2-3 predloga za četiri kampanje. Da li možete da zamislite ko bi mogao da objektivno evaluira 12-15 spotova, oglasa, POS, BTL, interaktivnih predloga od svih 16 agencija???
Ja smatram da je odnos između agencije i klijenta kao brak u kojem je osnov za uspešnost razumevanje i partnerstvo. A ljubav? Pa zavolećeš ga, kćeri, ima vremena. Imajući to u vidu, klijent bi trebao da bira agenciju sa kojom može da radi, koja ga razume i koja ima dovoljno svog potencijala da mu pomogne u ostvarivanju ciljeva. Na žalost, pitch je više ‘kres’ shema za jednu noć, gde vi, uglavnom na bazi prvog utiska i prve noći, ulazite u neki dugoročniji odnos. I onda shvatate da devojka ima veštačke grudi, periku, bore…
Normalno je da i agencije svojom neprincipijelnošću i željom za klijentima po svaku cenu, snose veliku odgovornost za takvu situaciju. Krivica je obostrana, ali ne vidim način, poznajući većinu ljudi koji vode agencije, da se napravi neki dogovor koji bi mogao da opstane. A taj dogovor bi bio od koristi svima.
Regionalni pitchevi su posebna priča, nema ih mnogo jer nema mnogo regionalnih klijenata – Atlantic, Agrokor i eventualno još neki. Ako se mi dogovorimo po zemljama, biće dobro i u regiji. Ali, daleko je sunce…