Tema ove sedmice su pitchevi koji postaju sve veća mora agencijama u cijeloj regiji. U potrazi za novim klijentima i poslovima, agencije prihvataju učešće na pitchevima čak i pod gotovo ponižavajućim uvjetima, s kratkim rokovima i bez naknada.
Igor Arih u svojoj knjizi Osnove dinamičnih komunikacija i Sedam smrtnih komunikacijskih grijeha piše, između ostalog i o pitchevima, navodeći kako oni iscrpljuju agencije te kako agencije za pripremu natječajnih radova angažiraju svoje najbolje timove koje finansiraju postojeći klijenti obzirom da ti timovi primaju plaću. Pitchevi su uzburkali oglašivačku industriju Hrvatske nedavnim raspisivanjem pitcha Hrvatske turističke zajednice za Facebook kampanju, u kojem je HTZ postavila uvjet da na natječaju mogu učestvovati samo agencije ili timovi koji su u prošloj godini ostvarili dva milijuna kuna prometa na Facebooku, što nisu ostvarile sve agencije, koje su pozvane na natječaj, zajedno, osim jedne. Naravno, HTZ želi budžet dati u ruke agenciji koja je prošle godine radila za njih taj projekat i mogla je ostvariti dva milijuna kuna prihoda jer kad uzme u obračun prošlogodišnji budžet HTZ-a i doda još samo malo, eto ispunjenog uvjeta. I, na kraju, o pitchevima ćemo uskoro gledati na televiziji obzirom da producentska kuća, koja radi seriju AD MAN, priprema reality show na temu pitchiranja.
Pitchevima je namijenjena i velika tema narednog broja Media Marketinga iz kojeg vam ekskluzivno prenosimo najzanimljivije komentare nekolicine direktora regionalnih agencija.
Iva Kutle, direktorica, Digitel Zagreb:
Ne bih rekla da je pitcheva ikada previše – pravo je svakog oglašivača da proba dobiti najkvalitetnija rješenja za svoje projekte, a isto tako, na agencijama je da odaberu na kojim pitchevima žele sudjelovati. Niti jedna agencija nije obvezna sudjelovati na natječajima, pogotovo ne na svima, na koje je pozvana i na menadžmentu je agencije da odredi strategiju sudjelovanja na natječajima. Pitchevi su svakako zahtjevni, osobito ako im se kvalitetno pristupa – traže angažman najboljih ljudi, odličnu pripremu, nesvakidašnja rješenja i vrhunsku prezentaciju. Također, uz izlaske na natječaje vezan je nemali trošak. Međutim, pitchevi su i odlična prilika za agenciju da preispita svoje kapacitete, poziciju na tržištu i da unese novo uzbuđenje među zaposlenike. Osobno volim pitcheve i rado im se odazivam, naravno, ako su korektno postavljeni.
Što se tiče pitanja o tome da li oglašivači olako raspisuju pitcheve te da li se korektno ponašaju prema agencijama, ne bih generalizirala. Pojedine tvrtke kvalitetno i smisleno raspisuju natječaje, dok druge bezglavo pitchiraju za svaku sitnicu, bez jasne vizije što iz natječaja žele dobiti. Također, neki oglašivači daju vrlo kvalitetne briefove, dovoljno vremena i naknadu za pitcheve te ne pozivaju puno agencija, dok kod drugih to nije slučaj. Primjera ima svakakvih – od pitcheva koji proteku potpuno glatko, do tvrtki koje nikada ne jave ni rezultate natječaja ili potpuno odustanu od njega bez ikakve kompenzacije. Mislim da praksa vezana uz pitcheve samo odražava ukupno stanje i poslovnu kulturu neke kompanije.
Da li oglasivači trebaju raspisivati pitcheve za pojedine kampanje i brendove, ili pitch za izbor agencije s kojom će razvijati strateške odnose?
Nema pravila o tome da li oglašivačli trebaju raspisivati pitch za kampanju, brend ili agenciju s kojom će razvijati stratešku suradnju. Svaka tvrtka ima različite potrebe pa i jedna i druga opcija može biti legitimna u datoj situaciji.
Agencije su svakako doprinijele situaciji na tržištu, prvenstveno svojom nemogućnošću da oko nekih stvari postignu konsenzus i da se dosljedno pridržavaju pravila. Teška gospodarska situacija učinila je borbu za prihodom prioritetom mnogih agencija, ponekad nauštrb ukupnog razvoja struke ili profesionalne etike. Naravno, krivnja je dvostrana jer nitko ne priječi oglašivača da se ponaša korektno i prema vlastitom nahođenju, bez da mu je to netko posebno naredio.
Mnoge zemlje, uključujući Hrvatsku, imaju pravila ili smjernice vezane za pitchiranje, koja se ponekad s teškoćom provode i na nacionalnom nivou, obzirom da ne prepoznaju sve agencije svoj interes u njima – barem ne kratkoročno. No, s obzirom na sve učestaliju praksu regionalnog pitchiranja, u idealnom bi slučaju nacionalne udruge agencija mogle međusobno dogovoriti zajednička pravila. Opet, najveći izazov jest njihova implementacija i praćenje, a ne samo donošenje.