Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Od PR-a Golden Drum festivala dva dana pokušavamo dobiti fotografiju sa svečane dodjele nagrada. Nismo je dobili, a nema je ni na zvaničnoj stranici GD. Zato smo objavili ovu, valjda je nestalo struje pa je bio mrak. Kad može na Super Bowlu, zašto ne bi i na Golden Drumu?
Ovaj tekst pišem u nedjelju uveče u 21,30 kada sam izgubio svaku nadu da ću od PR-a Golden Druma (dakle, Slovenske oglašivačke komore) dobiti fotografije sa dodjele nagrada, koja je održana u petak uveče. Ne mogu da vjerujem da ni nakon 48 sati, od svečane dodjele nagrada, na zvaničnoj web stranici Golden Druma nema ni riječi o tome, nijedne fotografije. Svako malo odem na tu stranicu misleći kako tih fotografija sigurno ima, ali je stvar do mene jer se slabo snalazim na internetu pa ih ne znam pronaći. Čeprkam čak i po ćoškovima, ali nema pa nema. A još sam u petak prijepodne, kada sam dobio rezultate zadnjeg glasanja žirija, s embargom do petka uveče u 22,30 sati, zamolio šefa PR-a da mi obavezno uveče pošalje fotografije kada agencija New Moment New Ideas Company Skopje dobija Golden Rose, a konfete padaju po njima. Sjećam se prvih godina Golden Druma kada bi Dragan Sakan, osnivač i kreativni direktor New Momenta, sa svojom ekipom izlazio da primi prvu nagradu i onda se svako malo ponovo penjao sve do zadnje nagrade Agencije godine (Golden Rose). Tako se sa radošću toga sjećam, da sam htio vidjeti ovogodišnju reprizu tih slavnih dana ne samo New Momenta već oglašivačke industrije uopšte. I konfete. Jako ih volim. One mi se doimaju kao zlatna prašina o kojoj je Saki govorio. „Naš je posao da brendove svojih klijenata posipamo zlatnom prašinom,“ kazivao bi najveći kreativac ikad na ovim prostorima.
I pored molbi, ja fotografije nisam dobio. Možda je ponestalo konfeta? Pa kriza je. Možda nije ni bilo dodjele nagrada, ili nije bilo fotoreportera koji bi to zabilježili. Kažu da se ono što nije zabilježeno fotografijom nije ni dogodilo. Možda fotografija (a ni pismeno sročenog saopštenja nakon završetka Festivala) nema zato što se PR Team Golden Druma, nakon dodjele nagrada, pridružio svim gostima na klopi i piću (taj gala party je čudo, godinama sam ga pohodio), pa je to potrajalo do sitnih sati, a kada su se probudili zaključili su kako je Festival gotov, kako su naporno radili i kako bi se trebali odmoriti. I sada se odmaraju. Mogu se ja (i svi slični meni) nervirati koliko hoću i osjećati se neprijatno pred posjetiteljima portala što im ne mogu dati fotografiju onoga što se dogodilo prije tri dana, a morao bih biti organiziran da ih imam 10 minuta nakon što su se konfete prosule po Žakiju, Lakiju, Saši, Duletu, Ceci i ostaloj raji iz New Momenta. Dobio sam, doduše, neke fotke za koje se iz aviona vidi da su snimljene mobitelom. Jutros sam, u nadi da još uvijek neko radi, poslao mail s pitanjem da li žele da objavim fotografiju s mobitela pa da bruku podijelimo ravnopravno, ali mi na taj mail niko nije odgovorio. Kako će kad se odmaraju. Znam to jer sam identičnu situaciju imao prošle godine nakon Slovenske konferencije o odnosima s javnostima (SKOJ). Dan nakon Konferencije sam tražio neke informacije od šefice PR-a. Kako ih nisam dobio, javio sam se i drugi, pa treći dan i onda sam kontaktirao predsjednika Slovenske udruge za odnose s javnostima koji je, naravno, napravio frku da bi mi se šefica piara javila nakon desetak dana s pitanjem u stilu: jesam li ja normalan? Pa znam li ja koliko se ona umorila za vrijeme konferencije? Morala se prvo odmoriti, pa onda obavijestiti medije kako je SKOJ, zapravo, završen.
Katastrofalna greška Golden Druma i SKOJ-a: PR narednog festivala (odnosno konferencije) se počinje raditi bukvalno onoga trenutka kada se spusti zavjesa, kada se sve završi, dok još traje gala party. Piarovci, ako znaju šta je piar i ako vole svoj posao, jedu u press centru sendviče, piju vodu i rade, ne zabavljaju se na partyu. Dok se drugi zabavljaju, oni rade.
I inače se PR konferencija i festivala u Sloveniji odvija po ustaljenoj matrici, gotovo da je uvijek pisan istom rukom, postoji šema koje se drže svi, po njoj se zna šta treba napisati tri mjeseca ranije, šta dva mjeseca prije eventa, kada se objavljuje program, kako se doziarju informacije o programu itd., itd. Sve je uvijek isto. PR-ovci nas ubiše pričom o storry telingu, o tome kako je njihov zadatak da pričaju priče koje će biti zanimljive kako bi ih čitalo što više ljudi. Dvadeset godina Golden Druma je bila jedinstvena prilika da se ispriča priča o nastanku i razvoju festivala, da se kroz priču o nagrađenim radovima ispriča priča o razvoju oglašavanja u te dvije decenije. Ali, tu priču nije imao ko da napravi.
Dakle, pošto nisam dobio apsolutno nikakvu informaciju o festivalu, pošao sam pretraživati Facebook stranice ljudi za koje znam da su bili, pa da vidim jesu li išta napisali. Dovoljno mi je bilo da otvorim prvu i da pročitam šta je Ejub Kučuk, predsjednik MITA Group, napisao. Takvu je situaciju Jernej Repovš, u svojoj knjizi Kako nastaje i kako djeluje efikasan vizuelni identitet organizacije, prije dvadeset godina, u tekstu posvećenom PR-u opisao ovako: „Ako organizacija ne komunicira i ako se iz nje čuje samo tišina, onda organizacija omogućava svakome iz njene okoline da o njoj stvara sliku koja njemu odgovara. To najčešće nije slika koja odgovara i organizaciji.“
Gdje su oni zlatni dani piara Golden Druma kada se o novinarima i medijima brinula Nastja Mulej? Kakav je to PR bio. Cannes bi mu pozavidio. Dobijali smo više materijala nego što nam je trebalo i opet bi Nastja, svako malo, slala mailove pitajući treba li još nešto, želimo li još neku informaciju ili intervju. Bila je dostupna 24 sata. Tako je bilo i na Slovenskoj marketinškoj konferenciji i na eventima Društva za marketing Slovenije, dok je Nastja kopala i radila. Bila su to najbolja vremena slovenskog event PR-a, ako se to tako može nazvati.
Nastja se sada bavi samo seminarima o kreativnom razmišljanju po metodama dr. Edwarda de Bona. Dobro za dr. De Bona, loše za slovenske konferencije i festivale. Pozivam Nastju, ovako javno, da organizuje školu event PR-a i pozove kao učenike one koji se sada njime bave, misle da ga znaju raditi i da to čine dobro, a ustvari o tome malo znaju, a i to što znaju, rade bez strasti, onako preko koljena.