Razgovarao: Ekrem Dupanović
Aljoša Bagola (Pristop) je jedan od najuspješnijih kreativnih direktora u regiji. Bio je jer više nije kreativni direktor. Prije tri godine je “izgorio” od previše posla. Kada se nakon oporavka vratio u agenciju prvo je dao ostavku na sve rukovodne funkcije u kreativnom odjelu.
Sjećam se tog perioda Aljošine izgorjelosti i naše tadašnje komunikacije. Odgovarao je na moje mejlove s vremenskim odmakom, tražio je razumijevanje za dozirano komuniciranje. Potpuno sam ga razumio.
Sve što mu se događalo u protekle tri godine, Aljoša je zapisao u knjizi Kako izgorjeti i uzeti život u svoje ruke koja je iz štampe izašla prošlog ponedjeljka (25. novembra), a već nakon tri dana izdavač je počeo štampati dodatni tiraž. Toliko je knjiga dobro prihvaćena od cjelokupne javnosti. Svi su u strahu da ne izgore. Nikome danas nije lako. Aljoša u knjizi nudi savjete kako ostati normalan i zdrav i pored svih pritisaka kojima smo svakodnevno izloženi: nezasiti poslodavci, prezasićenost mobilnim komunikacijama, često nerazumijevanje naše okoline… Sve to dovodi do pucanja po svim šavovima. Moramo se posvetiti više sebi, moramo voditi računa o svom zdarvlju, ne smijemo probleme skrivati u sebi već o njima govoriti.
MM: Zašto si napisao knjigu i zašto baš sad?
Aljoša Bagola: Prije tri godine sam na vrhuncu svog uspjeha izgorio. To je bilo vrlo surovo suočavanje sa samim sobom i sa svojim stanjem. Kada sam sav slomljen i očajan tražio nekog uspješnog pojedinca, rezultata nije bilo. Činilo mi se nemogućim da se to još nikome nije dogodilo i zato sam, kad sam se dovoljno oporavio, počeo o tome pisati. U svojim kolumnama u Marketing magazinu sam kompas sa strukovnog usmjerio u terapeutsko pisanje i to je čitanost istog časa udesetorostručilo. Kad sam se dovoljno oporavio i povratio snagu, ideja o knjizi se sramežljivo počela javljati u mojim mislima.
Zato sam u januaru ove godine, kao neku vrstu javnog zavjeta neposrednog pritiska nad samim sobom, objavio fotografiju kako pišem, s potpisom “Jer se knjiga neće sama napisati”. Zatim su se za knjigu počeli zanimati izdavači tako da je knjiga prošlog ponedjeljka izašla u izdanju Mladinske knjige. Tri dana nakon izlaska, izdavač mi je javio da knjiga ide u doštampavanje. Jako sam sretan da je moja knjiga tako tražena, a s druge strane to svjedoči i o tome da je tema vrlo aktuelna i da se u svijetu događa epidemija izgorjelosti.
MM: Šta želiš poručiti ovom knjigom i kome te poruke šalješ, kome je knjiga namijenjena?
Aljoša Bagola: Knjiga sigurno nije samo za oglašivače što dokazuje da je opšta javnost objeručke prihvatila. Moja priča u knjizi, naravno, dijelom govori i o mojoj vrlo uspješnoj karijeri u oglašivačkoj industriji koja zna biti vrlo nemilosrdna. Podvrgnuta neprestanim vremenskim i finansijskim pritiscima, istovremeno zakleta kreativnosti i efikasnosti, postaje na određenoj tački iscrpljujuća i za vrlo prekaljene kadrove. Naravno, ni iz daleka nije jedina. Izgorjelost više ne bira po branšama. Svjetska finansijska kriza prije deset godina snažno je trasirala put epidemiji izgorjelosti. Nakon nje smo stvorili svijet nepovjerenja i u njemu sistem korporativnih vrijednosti u kojem, po finansijskim mjerilima, uspješni prije svih mogu biti vođe koji su, za postizanje kratkoročnih rezultata, spremni iz zaposlenih isisati sve i nakon toga ih odbaciti. Niko više nema ni trenutak da predahne, čak ni odgovorne vođe. Kada sam se, nakon izgorjelosti, vratio na posao, odrekao sam se rukovodnih funkcija jer mi je deset godina vođenja ogromne i uspješne ekipe, u ogromnoj i uspješnoj kompaniji, bilo više nego dovoljno. Vraćanje na posao nakon izgorjelosti je samo po sebi pakleno iskustvo. Važno je da u takvoj situaciji na prvo mjesto staviš brigu o sebi samom. Prije toga sam, kao vođa odjela, nastojao stvoriti i voditi uspješnu ekipu koja bi u kvalitetnoj atmosferi kreirala izvrsne proizvode. Ponosan sam da je to dio moje oglašivačke zaostavštine. Zdarava radna sredina treba biti nešto čemu moraju biti posvećeni svi zaposleni, a ne samo vođe. Kada vide da sistem vrijednosti gubi pravi smjer, kada primijete da rade u kulturi iscrpljivanja, moraju progovoriti. Pošto ih je strah da bi mogli izgubiti posao, spremni su podnositi sve. Naravno, voda se navodi na mlin za neprestani finansijski rast poduzeća. Zato smo svjedoci epidemije izgorjelosti, zato smo svjedoci stvaranja kulture straha i karijernog brutalizma pri čemu i oglašivači, sa svojom poslovično debelom kožom i požrtvovanošću koju doživljavamo kao vrlinu, predugo ustrajavaju u odnosima koji ugrožavaju naše tjelesno i duševno zdravlje. Duševno zdravlje je još uvijek tabu tema, iako su samoubistva najveći uzrok smrti kod ljudi mlađih od 40 godina. Za ovo sam siguran da je tačno u Velikoj Britaniji, ali ni kod nas dinamika ne može biti mnogo drugačija.
Alkoholizam, ovisnost o drogama, digitalne ovisnosti, depresija, samoubistva itd., sve je to nerijetko krajnja posljedica nagomilanih problema i naše nespremnosti da progovorimo o sebi i svom zdravlju. To je posebno problem muškaraca. Obaveza da ostanemo jaki i uspravni, bez obzira na sve što nam se događa, ponekad je samo mistično igrnoriranje jednostavne činjenice da smo mi samo bića sa složenim emotivnim ustrojem. Mi muškarci se olako latimo popravke svakog stroja, ali da “popravimo” svoj emotivni ustroj, e to zaobilazimo u širokom luku. Bio sam radoholik koji je emocije nakon posla uglavnom potiskivao u inače vrlo čvrstim grudima. Moramo paziti da hrabro ne postane pogubno. Zato mi se pri savremenoj opsesiji fitnesom čini žalosnim da u životu ne koristimo jedan jako važan mišić – svoj jezik.
MM: Tvoj ključni savjet u knjizi?
Aljoša Bagola: Savremene tehnologije su nas odomaćile u uvjerenju da neprestano moramo biti na raspolaganju. Zato smo stalno priključeni na mejlove, na poruke, komentare i obavještenja. Umjesto da je sačuvamo, mi svoju energiju nekontrolisano razbacujeno unaokolo. Zato sam u izgorjelosti odmah isključio sva obavještenja na mobilnom telefonu zajedno sa sms porukama, što mojoj supruzi i dan danas stalno ide na živce (smijeh). Kad sam to uradio, mogao sam opet raspoređivati svoje vrijeme. Utvrdio sam kako je prenapuhano to neprestano zaokupljanje naše pažnje. Zato jedna od mojih ključnih misli u knjizi kaže – prepolovimo svoju dostupnost i udvostručit ćemo svoje raspoloženje.
Druga utvara savremenog svijeta je zahtjev da neprestano moramo biti sretni, ili, kaoko to u knjizi nazivam, optički optimizam. Mi ljudi smo bića s kompelksnim emotivnim ustrojem i biti neprestano sretan je nemoguće. Zato sebi moramo dozvoliti sva raspoloženja i tek tako možemo napredovati. Ne možemo biti sretni po naredbi, ne možemo biti neprestano efikasni i podvrgnuti neracionalnim poslovnim ciljevima, ne možemo neprestano brinuti šta će biti sutra. Sloboda nam ne smije biti onih deset minuta kad smo na kraju dana otkačili sve što nam je tog dana bilo zadato. Zato se moramo naučiti brinuti se o sebi i postavljati granice. Za to nam nisu potrebne magične izreke, već samo malo zdravog razuma i riječ “ne”.
Moja druga ključna izreka kaže da se ne trebamo baviti previše svojom ostavštinom i svojom veličinom u očima drugih. U životu nije važno šta ostavljamo za sobom, već šta život ostavlja u nama.
