Petar se probudio ranije tog kišnog 13. oktobra. Obećano daljinsko grejanje nije još stiglo i do njegovog stana, a kiša je dobovala po simsu. Bio je ovo prvi pravi jesenji dan u ovoj godini i osećao se loše u prohladnom stanu. Uzeo je svoj pametni telefon da baci pogled na aplikaciju za vremensku prognozu. Pritisnuo je i nije se deilo ništa. Aplikacija nije odgovarala. Nije čak iskakao ni baner sa reklamom koji bi se učitavao prvi, što je znalo da ga nervira.
Ne čekajući, i uz psovku koju je procedio kroz zube, potražio je app za vremensku prognozu preinstaliranu na telefonu. Ni ona nije odgovarala. Ovo mu je već bilo smešno i partnerki, koja ga je pitala šta to kucka, prokomentarisao nešto u stilu da su se aplikacije za vremensku prognozu smrzle i krenuo na aplikacije za dnevne novine da tamo iščekira dnevna dešavanja, sport i vremensku prognozu. Nije ih bilo. Ni banera koji su zauzimali poveliki deo ekrana, ali ni aplikacija samih. Umesto sadržaja stajao je beli ekran. Prvo što je pomislio bilo je, naravno, da nije platio pretplatu pa se prebacio na komšijin wifi. Bio je slabiji, ali uvek dostupan. Osim što jutros nije to bio.
Sad već iznerviran kliknuo je na Instagram da pogleda kako su dan proveli prijatelju u last, ali baš last, ponudama na moru. Ničega nije bilo. Ni sadržaja, ni reklama. Sad već u panici pokrenuo je Facebook da vidi ima li još uvek neko od drugara da pokušava da organizuje godišnjicu maturiranja. Tu bi ga uobičajeno zasule sve moguće reklame u zavisnosti od njegovih interesovaja, a ona su bila razna. Nije bilo ničega.
Shvatio je da je situacija ozbiljna tek kada je proverio ponašanje partnerkinog telefona koji je takođe bio bez weba, a potom i tablet i desktop računare. Interneta jednostavno nije bilo. Ni kontakta sa bankom, ni komunikacije mejlom, ni uplate tiketa na online kladionici, ni čestitanja rođendana, ni čitanja najnovijih vesti, … ni oglasa koje je video kao nužno zlo, ali bi ponekad iskočilo i ponešto korisno za čim bi posegao. I to bi se dešavalo sve češće i češće. Očigledno su alati kojima su mu oglasi plasirani bili sve bolj i bolji i „gađali“ su ga preciznije. I to mu je bilo u redu. On je užurban čovek sa malo slobodnog vremena i targetiranje oglasima, koji su vrlo adekvatni za njega, značajno mu smanjuje vreme pri radu (jer ga zakači oglas za neki super novi servis), i potrazi za zabavom i razbibrigom.
Vozio se ka poslu dok su isti i isti, i ponovo isti, njemu nezanimljivi bilbordi promicali pored njega. Sećao se dana dok je interneta još bilo i kada bi se ljutio zbog „iskakanja“ oglasa i zaklinjao se da to više neće raditi, samo da se ova noćna mora završi i web se vrati.
Nije dakle suštinsko pitanje ovog fantastičnog ogleda pitanje „Šta ćemo raditi mi marketari ako web nestane“. Suštinsko je pitanje šta da u tom slučaju radi običan čovek, različitog obrazovanja i društvenog statusa ali navikao da koristi web jer mu je tako jednostavno lakše i dostupno da dođe do informacija, zabavi se i obavi neke poslove. U ozbiljnom bi se problemu našao kao što vidimo iz prethodnih par redova. Prema tome bolje da se nadamo da će nam web biti sve bolji i pristupačniji, a ne nedostupan.